U vremenima u kojima mašta i snovi gube na cijeni, lako je zaboraviti da još uvijek postoje mjesta do kojih se stiže uskim šumskim stazama, koje vode pored hladnih potoka, do planinskih grebena i ljudi koji od zaborava spašavaju svijet koji nestaje. Nestaje zbog onih koji nikada nisu hodali gustom šumom i dali joj šansu da ih liječi tišinom, pili vodu iz potoka koji gaze, probudili se na planinskom vrhu ili u starom katunu, pod kariranim vunjenim ćebetom…
Mjesto iz mog sna ušuškano je na planini Bjelasici, između dva Lumera, a iznad prašume nacionalog parka Biogradska gora kojom još uvijek slobodno šetaju vuci i mrki medvjed. Ovo je kratka priča o katunu Goleš.
Do katuna je moguće doći sa više strana, ja uvijek biram onu koja vodi šumskom stazom, sa južne ili sjeverne strane. Obije su magične. Danas polazimo sa Biogradskog jezera. Vazduh je ovdje uvijek čist i oštar, a sa njim i mi postajemo drugačiji – ili ćete se vratiti kući sa prvim sumrakom, ili ćete se sroditi sa planinom, pa će vam svaki rastanak sa njom teže pasti.
Prije uspona do katuna šetamo obalom jezera – na tako malom prostoru smjenjuju se nestvarni pejzaži koji izgledaju drugačije u svako godišnje doba. U proljeće će vas dočekati Biogradska rijeka u punoj snazi, veliki lokvanji i tek prolistalo drveće, u jesen crveno lišće čiji odsjaj u jezeru poprima purpurne boje i tišina koja najavljuje prvi snijeg, kada će jezero zaspati zimski san….
Staza koja od jezera vodi ka katunu prolazi pored džinovskih stabala koja su dom rijetkim vrstama gljiva i biljaka, pa pauze pravimo češće nego što bi trebalo. Mojim gostima niko nije rekao da će im vodič biti strastveni zaljubljenik u šumu i sve njene stanovnike.
Od jezera do katuna ima oko dva sata hoda, uređenom stazom koja je na djelovima strmija i klizava nakon kiše. Ako dođete u pravo vrijeme, moći ćete da naberete srjiemuša, ili divljeg (medvjeđeg) luka, koji je planinarima poslastica, ili da naiđete da mrkog medvjeda koji ga sam bere u ovim šumama, a na njegove tragove često nailazimo.
Tamu prašume sjeku zraci Sunca koji se probijaju do nas. Nebo koje se nazire znak je da smo blizu prevoja i kraja uspona koji nas dijeli od katuna.
Šumu uskoro ostavljamo za nama, zajedno sa muzikom Enigme koju stvara lišće na vjetru…
Izlazimo na čistinu sa koje nam se ukazuje katun Goleš. U katunu tradicionalnim načinom života živi nekoliko porodica, koje gotovo svu hranu proizvode ovdje, a njen put do trpeze je kratak kao na reklamama prodavnica zdrave hrane. Lavež pasa govori da smo skoro stigli, a u meni se budi drevni brđanin – svim glasom dozivam našeg domaćina, srećan što ćemo se ponovo sresti.
U katunu apsolutna sloboda – slobodni su i konji koji nam dotrčavaju u susret, kao i njihovi vlasnici iznad kojih je samo nebo puno zvijezda.
Istrčavam ispred grupe da pružim ruku čovjeku koji nas kao i uvijek dočekuje raširenih ruku, sa iskrenim osmjehom i jednom željom – da se osjećamo kao svojoj kući, i sa ovog mjesta ponesemo samo najljepše sa sobom.
“Slobe, donesi Radonji sok, on voli razblažen kao ja!” – Ranko je zadužen za doček, a Sloba za spremanje bogovske hrane koju je tešto zaboraviti.
Osjećaj pri svakoj posjeti katunu Goleš je teško opisati, pretvaram se u dijete koje je došlo kod svojih babe i đeda na selo – sve brige su ostale u podnožju šume koja nas je jutros dočekala. Smještamo se po bungalovima, čekaju nas topao tuš i zagrijana kućica u kojoj slijedi večera i druženje do kasno u noć.
Ljudi koji su došli sa mnom trče po katunu, ponovo su osjetili slobodu koju im je uskratio život u velikim gradovima.
Kažu da je Sunce ovdje druge boje. Slažem se sa njima – gledao sam ga bezbroj puta kako zalazi, naslonjen na zid drvene kuće, čekajuci da skroz zađe kako bih se priključio ostalima na večeri. Napolju je hladno, unutra toplo i puno osmjeha. Ovo je mjesto slučajnih susreta, ali ljudi koji ovdje dolaze ne mogu biti slučajni.
Budim se rano kako bih sačekao Sunce… Ono će priče minule noći ućiniti dalekim i nestvarnim, čak i nama koji smo bili dio njih, pa ćemo ih čuvati u sebi kao legende ili bajke, u dijelu srca gdje su stvari koje nam posebno znače, do nekog novog susreta na Golešu …
Priča i fotografije: Mountain-guide.me
Autor bloga Mounatin-guide.me, Radonja Srdanović, bavi se organizacijom i vođenjem planinarskih i šetačkih tura. Osvojio je dosta vrhova u Crnoj Gori, a aktivno se bavi biciklizimom i rekreativno sportskim penjanjem. Planinski je vodič od koga možete naučiti dosta o samoniklom i ljekovitom bilju, gljivama i prirodi uopšte.
Join the discussion