U svojoj sjajnoj prošlosti Perast je važio za najpoznatije pomorsko mjesto u južnom Jadranu. Nekada slavan, uvijek slavan. I danas je slavan i najsjajniji u Boki.
Peraški jedrenjaci su plovili Mediteranom, ali i preko okeana. Peraški slavni kadri pomorci su sve ono što bi teškom mukom zaradili ploveći svjetskim morima, ulagali u svoje palate, kuće, crkve i u voljeni Perast. Možda je i zato Perast danas tako lijep, jer je u prošlosti branjen životom i mnogo voljen. Ljubav prema Perastu se vidi i danas, osjeća se, jer Perast se ili voli mnogo ili ne uopšte. Onih koji ga ne vole je jako malo… možda i ne postoje.
Zarađivati veliki novac na moru i ulagati u Perast bio je mač sa dvije oštrice. Tako sjajan i bogat, Perast je postao meta pirata, gusara i raznih pljačkaša. Grad i njegovi žitelji su stalno živjeli u strahu od napada i pljačke.
Svak’ želi ono nešto što je najljepše i najbogatije, neko se potrudi da to najbogatije stvori, kao peraški pomorci, a neko otima tuđe.
Muškarci su plovili i zarađivali, a Peraštanke su bile nedovoljno jake da čuvaju svoju kuću i grad.
Jednom prilikom je u Perast stigao “glas” o velikom broju gusara koji dolaze da opljačkaju grad. Peraški kapetani, koji su se tada našli u Perastu, sastali su se da smisle plan kako da odbrane svoje mjesto. Tada su došli na ideju da se zapriječi ulaz u Bokokotorski zaliv, na onom mjestu koje je najuže i gdje je to najlakše izvesti.
To su smislili tako, da od veriga (lanaca) naprave prepreku, sa jedne strane obale na drugu. Po Perastu i okolnim mjestima su se sakupile verige, od kojih se napravio jedan dugački odbrambeni lanac. I sa jedne i sa druge strane lanca, na obalama, postavljena je vojska. Oni su tu stražarili, čekali i čuvali verige.
Narednih dana, u zaliv je stigla brojna gusarska vojska, koja je uništila mnoga mjesta sve do Perasta. Ali ne i Perast. Kada su stigli do uzanog prolaza ispred Perasta, nešto ih je spriječilo. Nastala je borba, izmedju gusara i vojske. I oni su se na kraju povukli. Tako je Perast i ostatak Boke bio odbranjen.
I tako je uzani prolaz ispred Perasta dobio naziv Verige.
Peraštane i ostale Bokelje, lanci i katanci ne asociraju na ropstvo, već na veliku slobodu.
Na mjestu gdje su se vezivali lanci, na Verigama, nalazi se jedna mala crkva, koja pripada Perastu. To je crkva Gospe od Andjela, pored koje se nalazi još jedna, dosta manja, kao kapelica, a to je crkva Gospe od Snijega ili Gospa od Oriza, kako je neko zove.
Tu gdje je odbranjen Perast, dvije male crkve, kao čuvari, asociraju na ljepotu i slobodu, čija je boja bijela. Običaj je bio da, kada bi brod prolazio kroz Verige, žene Perasta izlaze na ponte i pozdravljaju brodove bijelom posteljinom, kao simbolom slobode i sreće. Andjeli su bijele boje, kao i snijeg, kao i oriz (riža).
Ništa nije slučajno.
O autoru kolumne “Iz ugla jedne Peraštanke”
Marijana Niković je Peraštanka koja radi kao turistički vodič. Njene priče su drugačije, neispričane, pune zanimljivih detalja o čuvenim bokeškim porodicama, pomorcima i mještanima, zato je turisti posebno vole. Na Instagram stranici Visit_Perast možete pratiti fotografije, a na #ShareMontenegro portalu priče o najromantičnijem mjestu Crne Gore.
Fotografije: Ranko Maraš
Join the discussion