Interesantna štorija o Bokeljskoj noći

Priča iz zaliva nikad dosta, a najljepše su one koje ispričaju Bokelji. Kada je do nas je stigla interesantna štorija o Bokeljskoj noći, poželjeli smo da je podijelimo sa vama, a vi je širite dalje 🙂

Povod je bila nedavno održana “fešta nad feštama”. Maštovito ukrašene barke krstarile su zalivom, svaka sa svojom pričom i porukom, a nakon proglašenja najbolje, zabava se preselila na uličice i trgove Starog grada. I tako svakog avgusta, zna se – Bokeljska noć je događaj koji se ne propušta, jer Kotorani uvijek nađu način da nadmaše sami sebe.

Jer, kome bi još palo na pamet da maskira brodić? Stvarno, kome?

Foto: Kulturni centar Kotor

Priču priča Andro Saulačić, a mi nismo promijenili ni slovo.

“Bokeljska noć koja se održava svake godine u avgustu mjesecu u Kotoru, pod utjecajem je blagdana Festa del Redentore tj blagdana Presvetog Otkupitelja ili Krista otkupitelja našeg nebeskog zaštitnika. Ta se fešta u Veneciji održava svake godine, treću nedjelju jula mjeseca i jedan je od najspektakularnijih događaja u Veneciji. Zovu je „Kraljicom svih fešti“, kao što mi Bokeljsku noć zovemo „Fešta nad feštama“.

Održava se od 1577.  kao čin zahvale građana grada Venecije završetku najstrašnije kuge koja je pogodila grad i lagunu u cijeloj svojoj povijesti. U toj fešti koegzistiraju vjerski i spektakularni svjetovni aspekti. To je u Veneciji prava gradska fešta sa spektakularnim vatrometom na kojoj posjećenost čak premašuje Karneval i Povijesnu regatu – La Regata Storica di Venezia, koja se održava svake godine u prvu nedjelju septembra mjeseca. Za tu feštu u Veneciji se mještanima i turistima nudi bogat i raznovrstan program.

Naime, između 1575. i 1577. Veneciju i njenu lagunu je pogodila jedna od najstrašnijih epidemija kuge nakon one iz 1348. Umrlo je oko 50.000 ljudi, tj oko trećine gradskog stanovništva. Kuga, tursko – mađarskog porijekla, koja je preko Trenta stigla u Veneciju, došla je u vrlo teško vrijeme za grad. Serenissima je već izgubila mnoge teritorije u Sredozemlju, uključujući i Cipar, a kako ne bi otkrila ranjivost proizašlu iz same epidemije, oklijevala je priznati dramatičnost situacije, pridonoseći tako nesvijesno širenju kuge. Tek kasnije su donesene potrebne zdravstvene mjere, izolirajući zaražene od bolesti, pokušavajući se tako boriti protiv bolesti (slično kao sada od Covida 19). Sumnjive žrtve kuge dovođene su u karantenu – Lazareto Nuovo, a ako je zaraza bila sigurna, prebacivane su u Lazzaretto Vecchio tj staru karantenu. Senat je tada dao ovlaštenje da se ljudi tjeraju na čamce i brodove usidrene u blizini dvaju otoka. U međuvremenu su se po gradu palile “pročišćavajuće” vatre od drva kleke (borovice), čiji je dim, prema mišljenju tadašnjih liječnika, trebao suzbiti kugu.

Tizian Vecelli (1488-1576), istaknuti predstavnik venecijanskog slikarstva visoke renesanse već devedesetogodišnjak, bio je zaražen i umro je 27. avgusta 1576, samo mjesec dana nakon što je kuga odnijela njegova sina Horacija. Za razliku od mnogih drugih, Tizian nije pokopan u masovnoj grobnici, već u crkvi Frari, a sprovod je kako kroničari pišu obavljen u žurbi. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju nastala jedna od najtipičnijih venecijanskih maski – doktor kuge. Tada se vjerovalo da nezdravi zrak širi kugu, pa se u zakrivljeni kljun maske stavljala mješavina mirisnih trava, češnjaka i spužve namočene u ocat, s ciljem pročišćavanja zraka i zaštite od zaraza.

Dana 4. septembra 1576. Senat Serenissime donio je odluku o podizanju crkve posvećene Kristu Otkupitelju na otoku Giudecca, kao ex voto za oslobađanje grada od kuge, a prvi kamen položen je 3. maja 1577. Projekt je povjeren Palladiu – glavnom arhitekti Mletačke Republike.

Dana 20. jula 1577, u povodu prestanka kuge, prvi je put izgrađen most od čamaca koji je vodio do mjesta gdje se uzdizala bazilika i ta se tradicija nastavlja i danas.

Most za feštu u Veneciji 

Kotor je, na molbu njenih stanovnika sedam puta tražio zaštitu od oblasnih gospodara i nadolazeće turske sile i konačno je molba uslišana 1420, kada je ušao u sastav Mletačke Republike, sve do njenog pada 1797. Vjerojatno se ta fešta pod utjecajem Venecije prenijela u Kotor, mada ne na isti način, što je vidljivo na slikama.”

Andro Saulačić je autor časopisa “Boka Kotorska”, gdje piše o zanimljivostima iz istorije Boke, ali se na izvjestan način bavi i budućnošću – kroz ideje za razvoj grada. Rođeni je Kotoranin, po struci inženjer brodogradnje. Hvala mu za ovako lijepu štoriju!

Naslovna fotografija: KC Nikola Đurković