Zapitala sam se: ko su bile žene, a narodni heroji Crne Gore? I onda… gutala sam knedle čitajući o njihovom junaštvu, gledajući im fotografije, listajući biografije…Nijesam ni slutila koliko su bile lijepe (pogledajte samo osmijeh Ljubice Popović), a još više koliko su bile hrabre. Nemojmo dozvoliti da ih zaboravimo.
Žene Crnogorke – narodni heroji
Pitam se da li bi njima bilo važno da li su one heroji ili zapravo herojkinje, heroine, herojice.
Možda je ipak od svega najvažnije da se ne zaborave. Mnoge ustanove nose njihova imena, ali da li znamo ko su bile te ćerke, djevojke, sestre, supruge…Majke nijesu bile ničije jer nijesu imale potomstva. Ili smo mi zapravo njihova djeca?
Iz Crne Gore je osam žena koje su proglašene narodnim herojima, i to: Vukosava Mićunović, Đina Vrbica, Jelena Ćetković, Vukica Mitrović, Ljubica Popović, Jelica Mašković, Milica Vučinić i Dobrila Ojdanić.
Jelena Ćetković
Rođena je na Cetinju 1916, a umrla nakon svega 27 godina života u Beogradu. U Komunističku partiju Jugoslavije je stupila sa 20 godina, a onda vremenom postala vođa pokreta otpora u okupiranom Beogradu.
“Jedna od najznačajnijih akcija koja je organizovana zaslugom Jelene Ćetković bio je atentat na zamenika upravnika Banjičkog logora, ozloglašenog agenta Specijalne policije Kosmajca (time je možda i ne znajući osvetila i Vukicu Mitrović koja je pod rukom i umom Kosmajca pretrpjela velike muke. Vukica je strijeljana godinu ranije i takođe je crnogorska heroina). Za datum izvođenje ove akcije Jelena je formirala udarnu grupu i odredila 6. mart 1942.
Međutim, uhapšena je par dana uoči planiranog atentata, 3. marta.”
Njena žrtva nije bila zaludna, jer do Jelene je ipak stigao glas da je atentat na Kosmajca uspješno obavljen kako je i planirala (sačuvana su brojna svjedočenja u kojima žrtve policijske torture teško terete Kosmajca kao notornog batinaša). Paralisana od teškog mučenja, Jelena je prebačena u ćebetu u Banjički logor gdje je provela godinu dana. Strijeljana je 1943. Za narodnog heroja je proglašena 5. jula 1952.
1967. je Radiotelevizija Beograd emitovala TV dramu Jelena Ćetković, u režiji Zdravka Šotre.
U Podgorici jedan od vrtića nosi naziv Jelene Ćetković (vaspitna jedinica “Jelena Ćetković” djeluje u sklopu JPU ”Đina Vrbica”.). U Beogradu postoji i osnovna škola sa njenim imenom.
Đina Vrbica
Rođena je 1913. i živjela 30 godina. Učesnica je NOB-a.
1932. je maturirala, a u članstvo Komunističke partije Jugoslavije je primljena u svojoj 21.godini.
Svoj duh je uzdizala žudnjom za znanjem i i ljubavlju prema domovini-sa 23 godine je u Zagrebu upisala Visoku ekonomsku školu (tu se upoznala i sa svojim budućim suprugom Ljubišom Miodragovićem), a onda tri godine nakon toga prelazi u Beograd gdje nastavlja studije na Visokoj školi za ekonomiju i trgovinu.
Početkom 1941. je apsolvirala. Iste godine, u februaru se vjenčala i dolazi u Podgoricu. Učestvovala je i u Trinaestojulskom ustanku. Na žalost, bračna radost nije dugo potrajala jer je nakon 6 mjeseci njen suprug poginuo. Nakon toga Đina u Crnoj Gori radi na organizovanju omladine i počinje njena značajnija politička akivnost. Poginula je u blizini Teslića, 29. maja 1943. Za narodnog heroja je proglašena 1953. Nije imala radost osjetiti sreću majčinstva, ali zato u Podgorici jedna od najvažnijih predškolskih ustanova nosi njeno ime.
Ljubica Popović
Ova djevojka izuzetne ljepote i očaravajućeg osmijeha, rođena je 1921.
Živjela je svega 21 godinu. Rođena na Medunu, školovala se na Cetinju i u Senti, a Trgovačku akademiju je učila u Podgorici i Subotici.
Nakon završenog školovanja vratila se u rodni kraj. Sa 18 godina je postala član Komunističke partije, a sa 19 godina počinje rad u Monopolu duvana zajedno sa Jelenom Ćetković i Đinom Vrbica. Radnice su zbog malih plata i slabih uslova za rad često organizovale uspješne štrajkove. Njen zadatak u okupiranoj Podgorici je bio da sakuplja i šalje omladince u partizanske jedinice. Aktivno je učestvovala u pripremama Trinaestojulskog ustanka, ne znajući da će 12.jula nakon osam godina biti proglašena za narodnog heroja.
Otkrivena je u selu Orahovo početkom decembra 1942.
Naime, u jednoj od opsada teško je ranjena sa još jednim saborcem. Ranjene ih je Radomir Nikezić na leđima prebacio u jednu kolibu. Sjutradan su ih neprijatelji pronašli, a njih dvoje bili su odlučni – živi se neće predati neprijatelju. Naime, kada su neprijatelji granatama iz bacača zapalili kolibu u kojoj su bili sakriveni, ranjeni Radislav je prvo ubio Ljubicu, a onda i sebe. Ni Ljubica nije stigla nazvati se majkom, ali zato u Podgorici jedna od predškolskih ustanova nosi i njeno ime.
Jelica Maškovič Jeja
Rođena je 1924. godine i živjela svega 18 godina. Rođena je kod Kolašina. Nakon završene osnovne škole nastavila je školovanje u Domaćičkoj školi u Nikšiću.
U pripremama za trinaestojulski ustanak veoma je politički angažovana u radu s omladinom u svome mjestu. Od 13. jula 1941. aktivno učestvuje u NOB, kao i njena porodica — roditelji i braća. Krajem 1941. postala je član KPJ.
Pokazala je veliku neustrašivost u svim borbama koje je njena jedinica vodila. U borbi za Bugojno, pripadala je grupi od 12 odabranih bombaša, čime je potvrdila mišljenje drugova u četi da je jedan od njenih najboljih boraca. U borbi na Okolištu, gdje se također hrabro držala, primila je puškomitraljez. U prvom napadu na Kupres učestvovala je kao puškomitraljezac i desetar. U drugom napadu na Kupres, dva dana kasnije, teško je ranjena. Nije dozvolila četnom bolničaru Ikoniji Radović da je izvlači s bojišta, da se ne izloži smrtnoj opasnosti. Da ne bi pala živa u ruke neprijatelju, aktivirala je bombu i hrabro završila život 1942. godine. Narodnim herojem proglašena je 20. decembra 1951. godine.
Milica Vučinić
Rođena je 1921. i živjela 23 godine. Rođena je u selu Cerovu, u blizini Nikšića.
Nakon osnovne škole nije nastavila školovanje. Tokom Trinaestojulskog ustanka stupila je u partizansku četu postala bolničarka. Februara 1942. postala je borac. Učestvovala je u mnogim bitkama. Poginula je u borbama u blizini Nevesinja. Za narodnog heroja je proglašena 1953.
Ojdanić Dobrila
Rođena je 1920. i nažalost jedna od rijetkih heroina koja je doživjela starost (umrla je u svojoj 75.godini). Bila je učesnica NOB-a i veoma društveno-politički aktivna. Rođena je u Lubnicama nadomak Berana.
Članica Komunističke partije Jugoslavije je postala sa svojih 19 godina i od tada počinje njen politički život. Za vrijeme Trinaestojulskog ustanka učestvovala je u borbama za oslobođenje Berana. Na kraju rata imala je čin kapetana prve klase, a poslije rata je vršila mnoge političke funkcije. Ordenom narodnog heroja je odlikovana 1953.
.
Vukica Mitrović
Naišla sam na knjigu “Hrabro srce tihe Šunje”, autora Momčila Stefanovića. Knjiga počinje ovako:
“Vukosava, Vukica, Vera, Šunja. Mitrović. Četiri imena i prezime. A jedan lik … Dva krupna, sjajna crna oka. Iznad njlih visoko, umno čelo. Skladno, duguljasto lice i mali, jedva primetan osmeh na lepim usnama…”
Rođena je na Svetom Stefanu 1912. i živjela 29 godina. Bila je učesnica NOB-a. Osnovnu školu i dva razreda učiteljske škole završila je na Cetinju, a 1932. njena porodica se preselila za Beograd. Radila je kao daktilografkinja i kao tekstilna radnica. Članica Komunističke partije je postala sa svojih 31 godinu. Radila je u redakciji partijskog lista „Komunist“. Prilikom sukoba sa policijom 6. oktobra 1941. teško je ranjena i uhvaćena. Prebačena je u logor na Banjici. Knjiga koju sam pomenula ima 70-tak stranica i sadrži podatke iz Vukicinog života koje je zapisivala ona, ali i drugi koji su je poznavali. Opisi boravka u zatvoru su uznemirujući. Za narodnog heroja je Vukica proglašena 1945. a orden je primila njena majka. Vukica je bila jedna od prvih boraca koji su proglašeni herojem.
»Komunista sam, i to je sve što ću reći.«, su posljednje riječi te krhke, skromne i tihe, nečujne Vukosave, Vukice, Vere, Šunje. Djevojke i žene sa četiri imena. Vukosava, Vukica, Vera, Šunja.
Prvo ime – data prvog dana života, kad se rodila.
Drugo ime – dato iz milošte.
Treće ime – dato kad je stupila u Partiju, u ilegalu.
Četvrto ime – dato što je takva, tiha i skromna bila.
Četiri imena, ali jedno srce. Veliko i hrabro.”
.
Vukosava Mićunović
Ovo proučavanje sam započela baš od Vukosave Mićunović, gledajuči tv arhiv povodom njene smrti. Pričala je o svojim životnim i oružanim borbama i snazi koju je pokazivala na borilištu.
Rođena je kod Cetinja 1921. i umrla 24. februara 2016. u 95. godini.
U toku Trinaestojulskog ustanka kao omladinka je učestvovala u pozadinskim akcijama – nosila je hranu borcima i održavala vezu između ustaničkih odreda. Teško je pobrojati sve njene podvige tokom rata za koje je bila pohvaljena i od samog Tita, a nakon rata bila je aktivni društveno-politički radnik u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori.
Bila je prva žena ministar u Crnoj Gori. U crnogorskom parlamentu bila je poslanik u četiri saziva, a jednom je birana i za poslanika Savezne skupštine.
***
Kroz neprijateljske logore i zatvore prošlo je 12.108 žena a strijeljane su ili obješene 1745 žena Crnogorki.
Od 91 žene narodnih heroja Jugoslavije, njih osam su Crnogorke. Od navedenog ukupnog broja, njih 73 je poginulo tokom NOB-a, dok je samo njih 17 odlikovano tokom života.
A koliko i kako voli Crnogorka:
“Kao sunce, kao oči
kao život, kao biće,
kao jutarnji cvijet rosu
što mu pada na listiće.
Strasno, vruće, zaneseno,
Plahovito, strahovito,
Nježno, silno, časno, jako.
Crnogorski i mahnito.”
(Pjesma je iz knjige dr Todora Bakovića, poglavlje o Ženi. Nije naveden autor.)
Izvor: Plava zvijezda
Join the discussion
Pjesma je iz Balkanske Carice, Nikola I Petrovic Njegos!