Priče o putovanjima i istraživanju Crne Gore najljepše su kada dolaze od ljudi koji naša bogatstva otkrivaju iskreno, sa kacigom na glavi, fotoaparatom u ruksaku i psom pored sebe.
Milan Jovanović iz Podgorice po struci je projekt menadžer u stranoj kompaniji, ali na dva točka i po planinskim stazama on je istraživač koji podsjeća koliko je malo potrebno da se svakodnevica zamijeni prizorima od kojih zastaje dah. Ponekad i doslovno ????
„Radim kao projekt menadžer za jednu stranu kompaniju, a fotografija mi je došla kasno, odnosno kupio sam aparat tek nedavno i u fazi sam učenja. Motor i ljubav prema prirodi, istraživanju i nepoznatom su bili prvi, aparat je došao kao posljedica. Vidiš nešto i shvatiš da ti telefon to ne može vratiti kući. Za sada, s obzirom na moje sposobnosti, ne može ni aparat, ali vjerujem da će se to vremenom mijenjati“, započinje Milan svoju priču.
Upravo ga je ta radoznalost na dva točka odvela do predjela kojima se iznova vraća.
„U posljednje vrijeme se često vraćam Komovima, i ne radi se samo o razlozima logističke prirode, koliko zbog jutarnjeg svijetla, tišine koju ‘kvari’ zvuk divljih konja izjutra, ljudi koje sam tamo upoznao i hrane. Veliku ulogu igra i sam put, budući da je pravi balans između asfalta i off-roada, što mi izuzetno pogoduje. Sve u svemu, idealno za istraživanje, boravak u prirodi, daleko od težine gradskog vazduha i asfalta.“
Na tom putu istraživanja, skriveni dragulji često se otkriju sasvim neočekivano. Pa evo i njegove prve preporuke.
„Kako to obično biva sa dobrim stvarima, sasvim slučajno saznah za jedno neobično glamping mjesto na Durmitorskom prstenu u blizini Plužina. Ko cijeni mir, divljinu, ljubaznost, vrhunsku hranu i uslugu, vjerujem da se neće razočarati ako posjeti Kanda Cosmos Home.“
Ipak, poseban utisak na njega ostavljaju Prokletije, masiv koji, kako kaže, potpuno mijenja percepciju i vraća čovjeka u trenutak.
„Na fotografijama vidiš vrhove. Ono što se ne vidi je razmjera. Koliko si mali i nemoćan u odnosu na prirodu. Šetajući, praveći pauze, gledajući oko sebe čovjek uspori. Nemaš prostora da razmišljaš i ruminiraš o stvarima i problemima. Postoji samo staza, sljedeći vrh i ljudi sa kojima ideš, koji ti taj fizički napor učine lakšim. Budeš prisutan. I zato smatram da boravak u prirodi ima jednu terapeutsku komponentu. I na kraju, shvatiš da sve ono što si čitao i gledao onlajn ne može u potpunosti da približi Prokletije. Prirodu možeš gledati na ekranu, ali je ne možeš doživjeti bez direktnog susreta u četiri oka”, smatra naš sagovornik.
Ujedno, Milan ruši i najčešću zabludu vezanu za ovaj planinski lanac.
„Zabluda je da moraš osvojiti neki vrh da bi imao pravo da budeš tamo. Da ti treba najbolja oprema, kondicija i vodič da bi ih vidio. Nije obavezno. Prokletije imaju vrhove za koje ti treba iskustvo, ali imaju i mjesta gdje se dovezeš i sjediš pod istim tim masivom. Nedjelju dana prije ovih fotografija koje sam podijelio sa vama, otišao sam do doline Grebaje sa psom, bez nekog cilja osim da osjetim teren. Prošetao dolinom, popio piće, ručao i vratio se u Podgoricu. Nisam planinario niti išao zahtjevnim stazama, a opet sam iz prve ruke osjetio šta su Prokletije i ostala je želja da se brzo vratim. Tako je i bilo, jer sam već narednog vikenda pošao sa drugom koji je iskusni planinar. Tog dana smo odradili Volušnicu, Talijanku i Popadiju, za koje se kaže da su lakši vrhovi. Iskreno, nije mi baš tako djelovalo, par sati hoda i uspona, i nekoliko mjesta gdje sam se pomučio. Ali vrijedjelo je”, opisuje Milan.
Kada ga pitate kako osmisliti savršen slobodan vikend, bez oklijevanja predlaže dvodnevnu avanturu upravo u ovom kraju, uz jasnu poruku – prvog dana te planina pritisne, drugog te voda umiri.
„Prvi dan, dolina Grebaje, kako se kaže epicentar svih događaja. To je i moj prvi susret bio, i mislim da nema boljeg uvoda. Dovezeš se, a Karanfili ti odmah nad glavom. Sjećam se da sam izašao iz auta i prvih nekoliko minuta sam samo stajao, gledao i nisam bio baš siguran da li se nalazim na sjeveru Crne Gore ili na Dolomitima. Ako neko želi da osjeti stazu i vrh, onda Popadija, Volušnica i Talijanka. Ali dolina nudi i one nezahtjevne, kod nas izuzetno popularne aktivnosti — ispijanje kafe i piva s vrhunskim pogledom, i protezanje nogu nekim od lakših puteva kroz samu dolinu. Ja sam prvi put upravo to i uradio”.
Drugi dan vikenda rezervisan je za potpuno drugačiju energiju i mistiku vode.
„Drugi dan – Hridsko jezero, iznad Plava. Prebaciš se preko Gusinja i Plava pa do Samelove kolibe/Katuna Bajrovića. Napomenuo bih da ima nekih desetak kilometara makadama, pa je preporučljivo terensko auto, iako sam ja svojim, koje je dosta nisko, uspio da prođem. Preporučujem strpljenje više nego pogon na sva četiri. Do jezera je onda oko sat hoda kroz šumu. Uspon je blag, ali te šuma zatvori pa dugo ne znaš gdje si i koliko je ostalo. A onda odjednom Hridsko jezero ispred tebe. U narodu ga zovu Jezero sreće, jer postoji vjerovanje da kupanje u toj kristalno čistoj vodi donosi zdravlje, ljepotu i veliku sreću u braku. Što se ono kaže – umočih se, pa ostaje da vidimo ima li to vjerovanje utemeljenja u činjenicama.“
Za ovakvu akciju, Milan skreće pažnju i na stvari koje često previdimo prilikom pakovanja.
„Što se tiče ruksaka, dvije stvari koje ljudi potcijene – voda, jer je gore nema koliko misliš, i topla odjeća. Na toj nadmorskoj visini dan i noć nisu ista planeta. Uz to neka lampa i obavezno adekvatna obuća.“
Najveća vrijednost putovanja kroz Crnu Goru često leži u jednostavnosti i spoznaji koliko nam je ljepota zapravo blizu, što je Milan osjetio i tokom nedavnog kampovanja.
„Neću ići dalje od prošlog vikenda, kad smo društvo i ja odlučili da kampujemo na Štavnoj, na Komovima. Bez nekog prethodnog iskustva i bez opreme, u par dana smo se organizovali, kupili ili pozajmili što nam je trebalo. Stigli smo relativno kasno, pa smo šatore postavljali u trci sa zalaskom. Vrhovi su držali posljednje dnevno svjetlo, a tek što smo postavili kamp, trava je već bila u sjeni. Uz vatru i priču se smračilo, a taj zalazak teško da će iko od nas zaboraviti. Ujutru smo moj pas Sena i ja otišli u šetnju, čekali sunce i ekipu da ustanu, daleko od svakodnevice, obaveza i radne nedjelje koja dolazi. A ono što mi je zapravo promijenilo pogled i što mi je najveća lekcija je koliko je malo trebalo. Nešto opreme, sat i po vožnje i jedno ‘ajmo’. Živimo u prelijepoj zemlji gdje se do ovakvog jutra dolazi za pola dana, i šteta je tu prednost ne iskoristiti češće.“
Zapravo, Milanova priča nas vraća na suštinu. Ne moramo čekati posebne prilike, vrhunsku opremu ili mjesece priprema da bismo doživjeli magiju naše zemlje. Bogatstvo, mir i prizori koji oduzimaju dah nalaze se na svega sat ili dva vožnje od naših pragova. Sljedeći vikend ne traži izgovore, spakuj najosnovnije, reci to jedno “ajmo” i kreni u svoju avanturu.
Pridružite se diskusiji