Prema nekim starim legendama, grčki bogovi sa Olimpa izabrali su baš Durmitor za svoje odmaralište i počivalište.
Zna se da su ovdje nekada živjeli Grci i možda su baš oni izabrali ovu planinu za drugi Olimp.
Šta čovjek da kaže i da napiše za drugo počivalište bogova, za čitav ovaj kraj i prostor koji ga okružuje i nad kojim on bdi kao zaštitnik.
Foto: Boris Kostić, Instagram
Bdi i pazi, zajedno sa vilama koje krije duboko u svojim njedrima, sa krilatim konjima, koji prelijeću sa jednog brda na drugo. Kroz dugu istoriju, ispredane su mnoge legende o Durmitoru, njegovim vrhovima, pećinama i jezerima o Pirlitoru i Pašinoj vodi, o bukovičkoj gori, uskočkim, tepačkim, jezerskim i šaranskim junacima.
U nastavku ćemo vam ispričati neke od njih da, kad budete obilazili ovaj kraj i čujete u zimskim noćima topot konja ili pjesmu Vila durmitorskih, znate da su ipak sve to samo priče i legende. .. ili možda i nijesu?
Nekada davno, Jezera (danas prostrana površ), bila je sva pod borovom šumom, lučevinom. Onda, jednom zagrmi grom, zapali borovinu, vatra dodala, a vjetar raznio plamen po čitavoj šumi. Šuma je tada bila puna svakojakih zvijeri i utvara.
Zvijeri su pobjegle u Durmitor, vile u oblake, a vrag i vražica se skloniše u jezero, nasred Jezera. Napraviše u njemu divan dvorac, sav od ledenih kristala i tu žive i dan danas. I tako ovo pitomo jezero, kao vražiji dom prozvaše Vražije jezero.
Foto: Yunosay, Instagram
Kad se budete kupali u njemu i vidite da je ono najhladnije durmitorsko jezero, to se od vražijeg ledenog dvorca studen širi svuda naokolo. A kad mlada djevojka zapliva preko Jezera, smjesta iskoči vrag iz svog dvorca, zgrabi je i odvuče na dno u svoj ledeni zamak. Ako je, ipak, zaplivalo momče, onda iz jezera iskače vražica, zgrabi momka i odvuče na svoje ledene odaje na dnu jezera. Neki kažu da se vrag obično pojavljuje u promračje, pa čak izlazi i na obalu. Nekada su ga viđali i obliku ogromnog paripa, a ponekad se pojavi u vidu bakovitog junca, sa ogromnim rogovima. Bak pase na obali travu, buruče pored jezera, strasno riče da sve unaokolo trešti i drhti od njegovog glasa.
A neki ne vele tako, nego ovako:- Dok je sveti Ilija, vele ovi drugi, jurio na svojim zlatnim kočijama po nebesima, sve se živo bojalo i drhtalo u strahu od njegovih munja i strijela. Jedini je njemu vrag prkosio, čak mu plazio jezik i rugao mu se. Sveti Ilija je nagovarao Jezerce da ubiju vraga, ali su oni to voljno ili nevoljno, iz straha odbijali.
Foto: Helene, Instagram
Tada je sveti Ilija pokušao da nagovori Ognjenu Mariju da ona sprži vraga, ali i da kazni Jezerce zbog toga sto odbijaju da ubiju ovog drskog pobunjenika na zemlji. Ona je, vele, vatrom ganjala đavola, ali ni jezercima nije prastala. No, vratimo se drami između svetog Ilije i vraga. Sveti Ilija je htio da munjom sprži vraga, ali mu je ovaj uvijek uspijevao da izmakne i da se skloni u neko jezero na Jezerima. A već sjutradan, vrag bi opet nastavljao da plazi jezik i da se ruga Svetom Iliji.
Osim vragova, u jezeru živi i krilati konj crvene dlake. U dugim zvjezdanim noćima, on bi izlazio iz jezera i vodio ljubav sa kobilama iz ergele čuvenog Vojvode Momčila, koji je živio tu u blizini u gradu Pirlitoru. Posle završene ljubavne seanse, on oplođenu kobilu ritne zadnjim nogama u stomak, da ova ne bi ostala suždrebna.
Jednom prilikom, baš kad se spremao da ritne jednu od kobila, sa okolnih brda iskočiše čobani po prethodnom dogovoru, oteše mu kobilu, a njega natjeraše da se vrati nazad u jezero. Ova kobila kasnije oždrijebi krilatog konja Jabučila, na kome je Vojvoda Momčilo letio sa Durmitora na Piriltor.
Foto: Genie Korchagina
Pored bogova, koji odmaraju na njemu, Durmitor naseljavaju i vile. One se po zalasku sunca spuštaju u podnožje ove planine i slijeću u cvjetne livade i dolove.
Tu one kolo zavode, a najuglednije i najvaljastije momke svojim dražima i ljepotom zanose. Ali … uvijek neko ali. Postoji uslov za njihovog izabranika, da ništa gvozdeno sa sobom ne ponese, ako misli da se sa njima u kolo hvata i da neku od njih obljubi.
Foto: Mili & Helmut, Instagram
Nekad davno, bio je jedan Pivljanin zvani Todor. Bio je, vele, gledan kao upis, a valjast kao radiš. No, kad jedne večeri krene Todor kod vila, da se jednoj od njih u oku ogledne, i da joj med sa usana pokrade, zaboravi se i sa sobom ponese neku kusturicu. Vile to osjete, zalete se, pokupe jadnog momka i sa grede bace ga u jedan do. Tu Todor usni mrtvim snom, da se nikad ne probudi. Tako se taj divni do pod Durmitorom, pun livadskog cvijeća, studene vode i mirisa, zove Todorov do.
U blizini jezera je nekad prolazio karavanski put, koji je spajao primorje sa sjeverom i dalje. Jednom prilikom, kad je Marko Kraljević išao ovim putem, preko Bukovičke gore prema Pirlitoru, gdje je boravio kod svog ujaka Vojvode Momčila, čuo je pušku koja ubi njegovog psa. U nevjerici, on uzviknu: ”Kako puška nasta, junaka nesta” i u znak toga događaja, on sabljom rasječe veliku kamenu gromadu, koja i dan danas ovdje stoji.
Foto: Nazvoyage, Instagram
Moramo vam i reći kako je nastalo naše najljepše gorsko oko – Crno jezero, po cijenu da se nikad ne okupate u njemu.
Preko ovoga jezera, naišao je Sveti Sava i zakonačio u jednom od manastira pod Durmitorom. Manastir se tada nalazio nasred varošice, u jednoj dubodolini, tamo gde je danas Crno jezero. Kaluđeri lijepo dočekaše Svetog Savu, ali posumnjaše u to da je on zaista svetac, pa se dogovoriše da mu podvale.
Foto: Igor Milic, Instagram
Zato, preko noći zakolju pijevca i strpaju ga u obravnicu sveca. Sjutradan, krene Sveti Sava dalje na put, a za njim pojure kaluđeri vičući: – “Ej, ti oče, što se svecem kaza, zašto nam noćas ukrade pijevca? – Šta kažete, Bog i anđeli s vama! Zar ja da pokradem Manastir!- Jesi, jesi” – povikaše kaluđeri uglas i trgoše Svetom Savi torbu sa ramena. I gle, u torbi se zaista nalazio zaklan pijevac. Naljuti se tada Sveti Sava i reče: – “Da Bogda da se zemlja provali tamo đe vam je sada Manastir, to se mjesto ne zvalo ni varoš ni selo, no se zvalo Crno jezero”. Tada oživi zaklanog pijevca i od njega postade Tetrijeb. Kada se kaluđeri vrnuše, preneraziše se od čuda: zemlja se provalila i Manastir sa varošicom u bezdan potonuo, a u bezdanu se zavrnulo jezero – Crno jezero, a na površini jezera, u kolovratu obrće se crna kapa jednog kaluđera.
I tada, kad posjetite planinu gdje bogovi odmaraju i uveče čujete kao vile kolo zavode ili topot krilatih konja, ili vidite kaluđerovu kapu, dok se kupate na Crnom jezeru, sjetite se ovih priča i znajte da su to, ipak, sve samo legende. Ali, jesu li zaista?
Izvor: https://durmitor.wordpress.com/info/durmitorske-legende/
Naslovna fotografija: To be blonde
Join the discussion