Ilija Rmandić i Grom, Cezar, Guliver, Oskar, Mister, Soko, Munja, Vranac, Magija i Mala

Ilija Rmandić je rijetka vrsta ljudi u Crnoj Gori. Ima 39 godina, iz Pavinog je Polja, pokraj Bijelog Polja. Nije odabrao da živi u najvećem gradu na sjeveru, nije odabrao da ode ka Podgorici, ili jugu. Odlučio je da ostane u svom selu.

Kako je u razgovoru za portal Share Montenegro rekao, nije to bila laka odluka, ali, rekli bismo, samo zbog toga što drugi smatraju da je povratak selu neprimamljiv.

Pobijedila je ljubav prema zavičaju-Pavinom Polju i selu Draškovini.“Radio sam ja po Crnoj Gori, po Srbiji, zatim jedno vrijeme i po Rusiji, ali nije to to.  Ovdje sam našao svoj mir i tišunu. Ako mi vjerujete, dovoljno je da pogledam ovu okolinu oko sebe, ovu prirodu, da prošetam brdima i da budem srećan i odmoran. A tek kad se nađem na sedlu, e, to je tek posebna priča koja je dobrim dijelom i doprinijela mom povratku selu”, priča nam Ilija.

Sve je to zahtijevalo dosta odricanja, ali iskreno kaže-ne kaje se.

“Pavino Polje je jedno prelijepo mjesto, tu je čuvena Vraneška dolina, pitomo mjesto koje jednostavno odiše nekim svojim sjajem, prelijepom prirodom stoljetnih šuma i prostranih livada”, kaže naš sagovornik.

Nema on puno komšija, stanovništvo nije brojno kao nekad, mnogi su odselili.

“Trenutno Pavino Polje sa okolnim selima koja mu pripadaju ima negdje oko 1.300 stanovnika”, kaže Ilija.

Ipak, nije usamljen, tu su životinje. I to konji. Deset predivnih konja.

“Konje sam zavolio kao dijete i to je jedna velika i bezgranična ljubav.  Imam trenutno 10 konja, a imena su razna-koja se nisu mogla dati tako lako i bilo kako. Grom, Cezar, Guliver, Oskar, Mister, Soko, Munja, Vranac, Magija i Mala”, predstavio nam ih je Ilija.

Prije svih imao je konja koji mu je donio dosta prvih mjesta u trkama, konja koji je bio sasvim poseban.

“Zbog njega su moje lice kvasile suze radosnice. A kasnije i suze tuge-uginuo je. Posvetio sam mu čak i par pjesama, onako od srca kao pravom prijatelju. Mnogi neće shvatiti i ne shvataju moju ljubav prema konjima, ali to mora da se doživi i osjeti”, iskren je Ilija.

Sada je Grom njegov miljenik. Jedan, kako ga opisuje, živahni, neumorni konjić.

“Sa njim sam stizao duž citave Crne Gore, dijelom Srbije i Bosne. Jedne prilike sam odjahao Groma čak do Pive čitavih 105 km, da bih gore učestvovao u revijalnom dijelu takmicenja. Zamislite vi taj osjećaj kad prođete sva ova brda i kad preko Mosta na Tari zacukaju potkovice, ta divna muzika konjskog koraka”, priča Ilija ne skidajući osmijeh sa lica ni kad samo priča o tome.

Nastavlja.

“Onda preko Žabljaka uz Durmitor nagledate se prelijepe prirode, sretnete krda konja koja slobodno šetaju pašnjacima, dobre ljude gorštake i čobane sa svojim stadima. Nije to lako ni opisati, treba to doživjeti”, smatra Ilija.

Sa Gromom je ove godine učestvovao na trkama na Žabljaku, stizao do Bileće i do Nevesinja, postigao dobre rezultate i vratio se sa peharom.

I Grom je zaista poseban konj.

“Poseban je zato što je pametan, oprezan i neumoran i kao da zna šta želim pa i sam daje sve od sebe. Ja vjerujem u njega, a on u mene”, priča Ilija.

Gajeći konje došao je na ideju da organizuje ture jahanja i da oni koji vole i žele takođe uživaju u prirodi.

“Ima dosta zainteresovanih, ima i posjeta, a pogotovo mi je drago što se ljudi oduševe kada dođu i dožive sve to”, kaže Ilija.

Iako je snijeg pao u Pavinom Polju, Ilija drži i zimske časove jahanja.

“Ko želi može da me kontaktira preko mog Facebook profila. Tamo mogu da vide slike prirode i konja kao i video zapise sa dosadašnjih tura”, poručuje Ilija.

Za kraj razgovora ovaj sjajan čovjek kaže da vjeruje da će se ljudi sve više vraćati prirodi.

“Ljudi su se pomalo otuđili od prirode, ali me raduje što se sve veći broj njih odlučuje da odmara i uživa daleko od gradske gužve i buke. Ohrabruje što ljubav i potrebu za prirodom roditelji prenose na svoju djecu koja neizmjerno uživaju u druženju sa konjima”, zaključuje Ilija.

Priuštite sebi dan bar dan uživanja u čistoj, netaknutoj prirodi. Ilija je pravo društvo za to.