Žukotrlica je priobalni dio naselja Šušanj koje se nalazi na samom ulasku u Bar, iz pravca Sutomora. Ako ste prolazili tuda, sa desne strane vam se ukazala predivna borova šuma kroz koju svjetluca more – riječ je o plaži Žukotrlica (iako je gosti, pa i sami mještani često zovu “Šušanj”). Zahvaljujući savršenoj kombinaciji ljekovitih čestica joda i bora, boravak na ovoj plaži djeluje blagotvorno na respiratorne probleme.
Foto: Bar info
Ipak, osim po četinarima, ovaj kraj je nekada bio poznat po žuki – samonikloj, žbunastoj biljki koja je znatno olakšavala život primoraca u vrijeme kada je većina namirnica bila nedostupna. Od nje su nastajale vreće, mreže, užad, torbe, pa čak i obuća i odjeća.
Foto: Profil klett
Ubrani snop zelenog šiblja bi se najprije vezao i potopio u more te pričvrstio kamenom, kako bi omekšao. Nakon 40 dana, žuka bi nabubrila pa se trljala o kamen da bi iz nje počela izlaziti vunasta vlakna koja su se dalje upotrebljavala za tkanje, izradu mreža, košara, konopaca i slično.
Tako je slika trljanja žuke o kamen ostala zauvijek u imenu ovog naselja – Žukotrlica.
U nestašici sirovina poput lana, pamuka ili konoplja, dobijanje vlakna iz žuke je bio proces rasprostranjen širom Mediterana. Ljudi su koristili ono što im je bilo dostupno, iako je ovaj način bio spor i dosta težak. Prelaskom na jednostavnije načine proizvodnje, primorska orhideja je zaboravljena. Danas, u nekim zemljama podstiču udruženja proizvođača žuke kako bi podstakli razvoj tradicionalnih zanata ili privukli turiste.
Foto: Ludens media
Iako je izgledalo kao da smo zaboravili primorsku ljepoticu žuku, NVU “Žene Bara” su došle na ideju da nam slikovito ožive uspomene na njena korisna i ljekovita svojstva. Tako su u predivnom ambijentu dvorca kralja Nikole u Baru održale veče posvećeno sjećanju na žuku.
“Mirisi i ukusi nas vraćaju u svijet djetinjstva i predaka. Među njima posebno mjesto zauzima žuka. Pozna proljeća, ljeta, brige oko škole, odlasci na plivanje, odbijanje da se odraste i mnoge druge, drage uspomene, budi plemeniti, opojni cvijet i žbun žuke. U sjećanjima se rađaju slike jednog drugog, dragog svijeta- mirisnih kamara i solara, odžaklija i kužona čađavica u kojima je bilo neizostavno prisustvo i vonj žuke. Bilo da su to grube tavaje, vreće, konopi za sijeno, košulje… Ljepotu i surovost svake barske zime pratila je ova izuzetna biljka -badnjaci okićeni žukom, usoljeno meso preko kojeg je naslagana žuka, prut žuke kada je trebalo usukati makarule. Vrhunac njenog značaja je u činjenici da se koristila i kao lijek, jer je imala antiseptičko dejstvo”, kazala je inicijatorka ove lijepe ideje, Tanja Nilović, a prenosi portal Bar info. Ona i danas čuva košulju svoje prabake od žuke, a publika je te večeri imala priliku da je vidi.
“Ovdje je i košulja koja nikada nije obučena jer je bila namijenjena djevojci koja se nije udala, te kragna nije otvorena. Ostala je kao dio prćije, u kojoj su još, između ostalog, i stoljnjak, peškiri i sve drugo što je za nju bilo pripremljeno” – objašnjava Tanja i navodi da i danas ima mnogo žuke u okolini Bara, a posebno od tunela Sozina prema Sutomoru, odakle se pruža, kako je kazala, divan pogled na nepregledne žbunove žuke.
Osamdesetogodišnja Emina Alković je bila jedna od žena koje su na obali trljile žuku.
“Ostavljali smo žuku u moru da stoji 21 dan, pa smo je onda trlili na kamenu dok ne izađe konac. Poslije se sušila, ‘smicala’, stavljala na grebene, motala na pudjelicu, prelo i tkalo. Pravili smo košulje, posteljinu, lencune za pljevljenje pšenice, vreće od žuke i konopce jer su žene tada na leđima nosile razne stvari”- ispričala je ona.
Sačuvanim uspomenama i sakupljenim sjećanjima te večeri je zaštićena tradicija i istaknuta jedinstvenost grada pod Rumijom. Foto studio “Petović” prikazao je film, a zahvaljujući Edukativnom centru Olje Fatić posjetioci su bili u prilici da vide lijepe suvenire. Sve je bilo autentično, istinski i domaće, a preslatke djevojčice obučene u ručno oslikane haljine sa motivima žuke su dale posebnu draž prijatnoj atmosferi.
I nas su posjetile na neka davna vremena i podstakle da pišemo o Žukotrlici i ugrizemo se za jezik svaki put kad kažemo Šušanj. Nije Šušanj, na toj plaži su vrijedne primorke poput Emine trlile žuku kako bi napravile košaricu za masline. Čuvajmo sjećanje na nju!
Share Montenegro, Barinfo
Join the discussion