Portal Share Montenegro sa zadovoljstvom donosi još jednu priču sa Durmitora. Ova se dogodila 14. decembra na Savinom kuku (2,313 mnv). Učestvovali su Jelena Čvorović, Boris Čelebić i Jelena Petković – svi članovi društva Visokogorci Crne Gore. Jelena Petković prenosi čaroliju Durmitora.
Nije mi lako da započnem priču o našem Durmitoru. Možda zato što nisam pjesnik pa se bojim da neću na dovoljno dobar način dočarati ono što Durmitor jeste i ono što Durmitor pruža, a Durmitor je Planina, Direktor… Durmitor se voli.
Sredina decembra i jedan, sa lakoćom dogovoreni, ko zna koji po redu, odlazak na Durmitor, za mene nešto posebniji od prethodnih, jer imam toliko toga da mu povjerim.
Tročlana ekipa kreće u petak popodne iz Podgorice, pa nakon pauze u Bjelopavlićima, selu Mijokusovići kod mog ujaka i tetke gdje degustiramo domaće specijalitete, ja fokus poklanjajući čvarcima, nastavljamo po kiši i magli preko Glave Zete, Nikšića, Šavinka ka Žabljaku gdje nas dočekuje snijeg, doista nema ga koliko bi trebalo u ovo doba godine, ali je to ipak snjeg koji u kombinaciji sa novogodišnjom dekoracijom čini da osjetimo zimsku idilu ušuškani na smještaju uz priče koje sežu u različite periode istorije i kosmosa.
U subotu ne ranimo, već se lagano spremamo uz doručak i kafu i tek nešto poslije 10 sati krećemo sa ski staze ka Durmitorskim visovima, u tom momentu zarobljenih u magli. Tako i otpočinje nepredvidiva i mistična igra magle, sunca i onog najplavljeg neba iznad Crne Gore.
Ni daška vjetra, hodamo polako, snijeg je težak ali imamo sreće, zapravo Boris koji ide prvi ima sreće, da su prije nas prošle motorne sanke, tako da sve do iznad kraja prve žice se ne zamaramo prćenjem već u potpunosti uživamo u svakom momentu čekajući da se sunce pojavi iz magle. Postoji nešto posebno u danima kada se iz dolje u oblacima ili magli krene ka visinama, postoji vjera da tamo sunce sija, da će se vidici otvoriti. Ta vjera motiviše i ohrabruje.
Početak prćenja teškog snijega označava i početak prave drame kojoj nijemo svjedočimo, zajedno sa jednom divokozom koja na samo par desetina metara udaljenosti relaksirano čupka travke ne obazirući se previše na nas ljude, tamo možda slučajno zalutale.
Takvo ponašanje divokoze ukazuje da je, nadamo se, lov na njih smanjen ili još bolje obustavljen. Krećemo se ka prevoju a za nama hita ka gore gusta magla, vidimo da je u daljini već pokrila i vrhove Komova.
Hoćemo li stići do prevoja prije nego što se i Durmitorski gorostasi sakriju? Stižemo. Durmitor daruje pogled koji liječi i pogled koji se zapravo vidi srcem koje se u trenu ispuni beskonačnom količinom radosti.
Velika Kalica u magli, vrhovi Šljemena izviru zajedno sa Bandijernom, Zupcima, Terzinim Bogazom, Međedom, a onda iza njih, sa čisto plavom pozadinom, Bobotov Kuk i Bezimeni Vrh.
Momenat kada sve zastane i kada imam samo želju da se prekrstim i nasmješim. Kao zavjesa na kraju pozorišne predstave magla se elegantno navlači, a mi nastavljamo oprezno ka vrhu.
Do vrha nam je ukupno trebalo oko tri sata. Tamo sve zatvoreno, ali ne marimo, pričekaćemo. Prvo nam se javi Bobot na kratko. Zatim počnu da se naziru vrhovi, pa zatim izrone a ispod njih ostane ono more magle. Pa se pojave i obrisi Crnog jezera, ovog puta zaista crne boje. Pa se onda pojavi duga u magli, velika, pa mala. Veličanstveno.
Poslije zadržavanja od skoro jednog sata, krećemo nazad polako a stižemo brzo, kako ne znam, sjetismo se da je vrijeme relativno.
Ispunjeni, zadovoljni, srećni. Povratak i ovoga puta sabira impresije i daje mislima apsolutnu slobodu. Uz druženje, večeru i bokale razgovora pripremamo se za novi dan kada je ideja krenuti zajedno sa pojačanom ekipom ka Šljemenima, gdje će nas dočekati olujni vjetar i led kao potvrda da je zima zaista stigla.
Hvala na priči Jelena Petković i Visokogorci
Join the discussion