Gdje Durmitor završava, nastavlja Piva. Kada čovjek pomisli da od prirodnih ljepota i čudesa najpoznatije crnogorske planine nema dalje, pojavi se smaragdna rijeka kao nožem usječena u planinu. “Kraj durmitorskih svjetova” poput onog u filmu “Bogovi su pali na tjeme” se nalazi u selu Donji Unač, na putu Trsa (Milogora) – Plužine.
Donji Unač kao da sublimira prostor Pive u jednoj jedinoj tački, ili bolje reći ćošku: Na samoj ivici kanjona smjestilo se grčko groblje. Ne, to nisu Stari Grci sahranjivali u Pivi, već je to narodski izraz za nekropolu stećaka iz perioda srednjevjekovne Bosne. Grčki je u ovom slučaju samo sinonim za drevno i staro, “arhe”, kako govorahu sami Jelini.
Starohercegovački kraj Crne Gore je poseban na svoj način, jer ovdje su stećci poput tajanstvenih znamenja rasuti diljem planine. Preci su za svoj vječni počinak birali posebna mjesta i izbor im je bio po pravilu nepogriješiv.
Kako tlo ispod nekropole Unač sporo ali sigurno klizi niz kamen, unački su stećci gotovo svi utonuli u zemlju. Svi osim jednog. Duh starog lovca i dalje motri na rijeku i okruženje sa ovog prirodnog vardišta.
Naviknut na cjelodnevno samovanje nisam ni primijetio kad se niotkuda iza mene pojavio čovjek.
Radenko Krunić je preko cijele godine u Donjem Unaču sa svojim stadom.
Radenko prema stećcima ima određeni otklon, a Bogumile ne doživljava kao svoje pretke.
“Ti Bogumili, oni su se kasnije svi poturčili” – prosta je narodna teza, koju je Radenko vjerovatno još kao dijete čuo od svojih starijih.
Ispratio sam durmitorske, a načeo pivske svjetove uz niske zrake oktobarskog sunca na čarobnom mjestu u društvu jednog pastira. Kad je mrak pojeo poglede, sišao sam u Plužine.
Za razliku od svoje divlje posestrine Tare, Piva je prije nekoliko decenija ukroćena, pregrađena i dobrim dijelom pretvorena u jezero.
Prilikom izgradnje hidro-elektrane potopljeno je i glavno naselje na Pivi. Na novoj, višoj koti uz samo akumulaciono jezero, izgrađen je nov administrativni centar istoimene opštine. Otuda je urbanistički plan minijaturnih Plužina za balkanske pojmove čudesno uređen i pravilan.
Posljednja stvar koju čovjek očekuje u mjestu poput Plužina je Zvono Plužine.
Pansion, restoran, klub – sve to je “Džez Hiža Zvono Plužine” (ispisano bosančicom, pismom koje srećemo na stećcima) – a koja će poslužiti kao savršena baza za upoznavanje i otkrivanje prostora Pive.
Zvono je mjesto vanserijskih, ali nadasve, na cijelom sjeveru Crne Gore, neočekivanih muzičkih i kulinarskih afiniteta. Kada se na zidovima nalaze slike jednog Duška Gojkovića i Maka Dizdara kao i mapa Jugoslavije, znači da braća Rade i Vlatko Vuković rade nešto debelo ispravno. Osim kreativnog jelovnika na bazi lokalnih specijaliteta (medovina, pastrmka, teletina), u turističkoj ponudi Zvona je udoban smještaj, vožnja kanuom, i planinarsko-edukativne ture.
Piva se na Šćepan Polju sastavlja sa Tarom i nastaje rijeka Drina. I sama Piva nastaje spajanjem Komarnice i omanjeg Sinjca. A kako je Komarnica produžetak Bukovice, a Bukovica nastaje od riječice Tušine koja izvire na Sinjajevini, Piva je tako rijeka sa pet imena. Ako se posmatra cijeli ovaj riječni sistem, njen tok je dug čitavih 120km nasuprot 35km koliko ima od izvora Sinjca, koji neki zovu i vrelom Pive.
Istorijski posmatrano, Piva je pripojena Crnoj Gori tek na Berlinskom kongresu 1878. Ono što je Marko Miljanov za Kuče, za Pivljane je vojvoda Lazar Sočica, kome se pripisuju zasluge u velikom Hercegovačkom ustanku, a koji je prethodio konačnom oslobođenju od Turaka.
Piva je rijeka, jezero, ali i planina, geografski precizno krštena kao: Pivska oblast visokih planina i površi. Ovaj visoki plato je neka vrsta mosta između Durmitorskog i Biočkog planinskog masiva.
Nekropola Senjkovac u blizini sela Dubljevići, vrhovi planine Bioč u pozadini.
Na preporuku iz Zvona, sledećeg jutra sam se najpre opredijelio za panoramski krug oko Pive nalik onom oko Durmitora.
Trasa Plužine – Etno selo Izlazak – Most na Đatlu – Dubljevići – Boričje – Plužine objedinjuje vanserijske poglede na rijeku, prolazi kroz pitoreskna visokoplaninska sela, a tu su i neizbežni stećci i vožnja planinskom visoravni 1500m iznad mora.
Planinarsko istraživanje ovog prostora je nastavljeno sa druge strane jezera – u jugozapadnom kutku Pive, ispod visokih pašnjaka Bioča i Volujka, a gdje se u dubini planine vješto kriju dva, ne previše poznata, planinska jezera.
To su Stabanska jezera (Veliko i Malo) u blizini istoimenog sela (Stabna). Veliko Stabansko jezero leži na 1325 m, a Malo jezero na 1194 m nadmorske visine.
Selo Dubljevići
Markirana staza vodi kroz šumu, a potom i preko livada napuštenog katuna Jezera.
Stanovništvo Pive je za vrijeme Drugog svjetskog rata tražio spas u zbjegovima upravo na ovom katunu, bježeći od njemačkih i italijanskih trupa koje su 1943. u Hercegovini izvršile poharu i odmazdu.
Veliko Stabansko jezero odiše prostorom netaknute divljine daleko od svijeta. Uklješteno duboko u planini pod visokim prostranstvima Bioča, predstavlja savršeno mjesto za pristupni kamp za neki budući uspon na Veliki Vitao i okolne vrhove.
I tamo gore, visoko pod kapom Bioča, kriju se tajanstveni stećci.
Od Gornjeg Stabanskog jezera do Papinog dola sa druge strane planine u današnjoj Hercegovini ima svega 6km ili nepuna 3 sata hoda.
Inspiracija za neku buduću trans-hercegovačku avanturu na ovim prostorima!
Priča i fotografije: Nebojša Atanacković (Nestvarna mesta)
O autoru:
Nebojša Atanacković, autor bloga “Nestvarna mesta” je zaljubljenik u prirodu, planinu i fotografiju. Bijeg u prirodu za njega je bijeg od “ringišpila gradske svakodnevnice”, ona ljekovita doza prirodnog i neiskvarenog, potrebna svima nama.
Join the discussion