Lukavica, ta ćudljiva ljepotica, razbudila nas je toplim sunčanim osmijehom, kobaltno plavim nebom i neumornim zujanjem mušica.
Tiho nas je nagovarala da idemo dalje u otkrivanje njenih čari, uz obećanje da danas ništa neće mijenjati njeno vedro raspoloženje.
Makadamski put, kojim veselo poskakivaše naš autić, dobro je utaban brojnim terenskim vozilima, motorima, biciklima, ali i stopalima pješaka.
Lukavica, čarobnica, prostiraše pred nas raznobojne cvijetne tepihe, zaustavljajući nas, tu i tamo, da omirišemo vazduh, koji nam je vjetar donosio od mase razasutih dokoljena i drugog poljskog cvijeća i pređemo dlanom preko njihovih glava i vrhova trave, bacajući tako svoju mađiju na nas.
Stada krava, kao neki sumnjičavi putari, zaustavljahu nas i razmišljahu da li zaslužujemo da prođemo dalje.
Skoro i ne primijetismo kad zađosmo u drugačije predjele. U predjele, gdje se sudaraju livade i kamen. U tom sudaru niko ne pobjeđuje, već su se stisnuli u čvrst zagrljaj i proželi, mijenjajući izgled planine. Okružene tom čudnovatom simbiozom, kretale smo se putem negdje gore, u visine, kojima se činilo da nema kraja, da dosežu u beskonačnost. Samo nas je pogled na Veliki i Mali Žurim podsjećao da idemo nebu pod oblake, u srce planine.
Kada nam pogled opet puče, put nas dovede na saborno mjesto plemena: Župljana, Moračana, Pipera, Rovčana i Zagarčana. Svakog Ilindana oni se okupljaju oko hrama posvećenog Svetom Iliji gromovniku.
Dosta njih i danas dodje na konjima, koje lijepo ukrase i takmiče se čiji će biti ljepši, uhvate se u kolo, pjevaju, naravno tu bude i roštilja i raznih đakonija, uz obavezni planinski mrs, čuveni lisnati sir i skorup. Nigdje, kao na Lukavici, ne grme Ilijini gromovi i ne tutnje njegove nebeske kočije, pa ovome kraju nije ni odgovarao nijedan drugi praznik.
Pored hrama, nalazi se skromno obilježje mjesta na kome je ubijen Nikša, rodonačelnik plemena Nikšići, poznato kao Nikšin kiljan. Njegovo tijelo je pak sahranjeno u župskom selu Zagrad.
Ne mogasmo zaobići jednu pravu foto atrakciju – kolibu na kamenu. Ispentrasmo se do nje uz stepenice, zadivljene maštom vlasnika kolibe i naravno, slikasmo se.
Jezero nas strpljivo čekaše, ne otkrivajući se do poslednjeg trenutka. Planina ga je čuvala, kao kap vode na dlanu, okruženog kamenim vrhovima, kao prstima.
Prema legendi, nikšićki kapetan Mušović, imao je na mjestu današnjeg jezera katun. Iznad njegovog katuna, u planinskim stijenama, nalazio se izvor u čijim su se vodama kupale planinske vile. Svaku noć bi se na izvoru vile skupljale, puštale izvorske vode i skrivene od očiju ljudi, kupale se i pile bistru izvorsku vodu. Pred zoru bi zatvarale izvor do sledećeg okupljanja. Jedne noći, vila koja je poslednja odlazila sa izvora, zaboravi da zatvori izvor, pa voda poplavi katun kapetana Mušovića i okolne dolove. Tada vile pomjeriše izvor niže i njegove vode nastaviše da napajaju jezero.
Tako nastade jezero i naziv Kapetanovo jezero. Mirna, modro plava voda jezera privlači pecaroše, plivače, ali i one, koji samo žele da uživaju u pogledu na njegovu svjetlucavu površinu i zamišljaju vile, kako talasaju vodu i zvonko se smiju, igrajući u kolu.
Oko jezera raštrkane su kolibice sa krovovima svih boja i vrijednim planinkama, koje plodove svoga rada, sir i kajmak prodaju, a nerijetko i poklanjaju, turistima.
Na povratku, bacismo pogled sa jedne od dvije osmatračnice. U ovome kraju, bez ijednog drveta, sa te visine vidi se raskoš zelene haljine planine, posute kamenjem, kao najraskošnijim dijamantima.
Lukavica isplete niti do srca svakog čovjeka, koji kroči na njeno tlo i trajno ga zarobi. Opije ga svojim izvorima, pejzažima, koji imaju karakter i mirom koji stanuje na njenim vrhovima. Čovjek postaje dio nje i ona postaje dio njega. Taj vječni zavjet obnavljaju pri svakom novom susret. Džon Muir, književnik i naturalista, napisao je: ,,U svakoj pjesmi ptica, pjesmi vjetra i strahovitoj pjesmi oluje, preko stijena, u srcu planine, je naša pjesma. Mi smo u planinama i planine su u nama.”
Izvor: Stazama.me
Join the discussion