Moračke planine kao geografska odrednica ne zvuče tako otmeno kao Durmitor ili Prokletije, ali ko je malo dublje zagrebao po planinskom inventaru Crne Gore, zna da u trouglu između Kolašina, Šavnika i Nikšića može da očekuje mnogo toga.
Kapetanovo jezero i dolina narcisa Lukavica poslednjih godina izbijaju sve više na vidjelo, dok mistikom obojene Tali privlače planinare željne izazova. Kanjon Mrtvice je dobro razrađeno štivo grupnih putovanja i đačkih ekskurzija.
Da li ste međutim čuli za planinu lepršavog imena Lola i za njene vrhove Zebalac i Lijevno?
Iskreno ni sam nisam znao mnogo o njoj, jer osim enciklopedijskih poznavalaca i lokalnh zaluđenika rijetko ko i spominje ove vrhove.
Ipak, Crna Gora je posebna. Vanvremenske ljepote izviruju i tamo gdje ih čovjek ne očekuje u tolikoj mjeri. Upravo takva je i planina Lola.
Lola je lako dostupna planina za pohođenje. Sa magistralnog puta Boan – Mioska (Šavnik – Kolašin) u blizini prevoja Semolj se odvaja asfaltni put ka katunima na Javorju.
Od Javorja dalje ka podzebelačkim katunima produžava solidan makadamski put. Boljim automobilom je moguće dobaciti još dodatnih 5km od završetka asfalta do Bljušturnog dola, sa čije lijeve strane se uzdiže dvogrbo Lijevno (2081m), a sa desne izduženi greben Malog (2073m) i Velikog Zebalca (2129m).
Predio odiše i pitomim i divljim karakterom u isto vrijeme, nadasve potpuno neiskvarenim. Ka Velikom Zebalcu vodi slabo uočljiva markirana staza, teren je jasan i pregledan, stoga nije greška ako se izabere i neka druga putanja do vrha (na primjer grebenski preko Malog Zebalca). Od katuna sa 1800m nadmorske visine do vrha Velikog Zebalca na 2127m ima oko sat i po hoda.
Sa Velikog Zebalca se otvaraju sjajni pogledi ka Gornjoj Morači i produžetku vijenca Moračkih planina ka istoku, dok u pozadini proviruje ko drugi do dežurni dispečeri crnogorskog horozonta, Komovi.
Na Zebalac se nastavlja niz gornjomoračkih kamenih divova: Zvornik, Štit, Lastva (Kapa Moračka), Zagradac, Pocki vrhovi. Ispod ovog bedema, a u blizini starog katuna lucidnog imena Vragodo, izvire i sama rijeka Morača.
Ka jugu se otvara sljedeća udolina – Popov do iznad koga su vrhovi Trpezarija, Ostrvica. Kada bi sa vrha sišli u Popov do, i produžili dalje kroz masiv, nakon 4-5 sati hoda bi stigli do Lukavice i Kapetanovog jezera.
Sa Velikog Zebalca nas je radoznalost odvela ka travnatoj rbatini, a koja je na karti označena kao Šljeme (1914m) i strmoglavo se obrušava u dolinu Ljevišta u Gornjoj Morači.
Drugi dio dana je bio rezervisan za Lijevno, tačnije njegov istočni vrh po imenu Pandurica. Uspon na Lijevno je za nijansu teži od onog na Veliki Zebalac, a kako bi se izbjegli vertikalni travnato kameniti odsjeci, treba najprije izbiti na sedlo po sredini padine, a zatim prateći greben prići najisturenijoj tački.
Odatle će se otvoriti velelepni pogled ka izrezbarenim travnatim padinama Velikog Zebalca. U kombinaciji sa pozlaćenim tonovima jeseni i intenzivnim sjenkama niskog oktobarskog sunca, prizor je kao sa drugog kontinenta.
Sa Lijevna nas u dolinu ispraća zvuk pastirske frule. Porodica Mešter iz Ljevišta svakog leta izdiže na Bljušturni do. Imaju nešto svoje stoke, a ostalo rade uslužno. Poziv na čašicu rakije i kušanje domaćeg sira sa katuna nikako ne odbijamo.
Domaćin nam priča o porijeklu svoje porodice i imena. Daleki predak je bio uskok iz Hercegovine i nakon što je skinuo glavu nekom turskom begu, sklonio se u Crnu Goru, u Gornju Moraču i promijenio prezime u Mešter (majstor, građevinac).
Šavnik, Kolašin i planine oko njih tako od davnina njeguju slobodarski duh. Na Loli su sahranjeni i narodni junaci, Mina Radović i Vuk Lopušina – potonji je opjevan i u Njegoševom Gorskom vijencu.
Moračke planine po ljepoti definitivno ne zaostaju za zvučnim perjanicama Dinarida. Kako li je kad se dublje zakorači u njihov masiv, ka Krutašu i Kapi Moračkoj, tek ostaje da se otkrije.
Bilo kako bilo, Crna Gora, u svojim pustim njedrima, krije još mnogo toga nestvarnog.
Hvala Goranu Stamenkoviću, Đorđu Lašiću, Aleksandru Bzdušoku.
Hvala Nestvarna blog na priči i fotografijama
Nebojša Atanacković, autor bloga “Nestvarna mesta” je zaljubljenik u prirodu, planinu i fotografiju. Bijeg u prirodu za njega je bijeg od “ringišpila gradske svakodnevnice”, ona ljekovita doza prirodnog i neiskvarenog, potrebna svima nama.
Join the discussion