Kako Durmitor doživljavaju orintolozi? Prenosimo vam priču Bojana Zekovića i njegov doživljaj, kako kaže, ovog nebeskog staništa.
—————————————-
Sjedimo na mjestu zvanom Pitomine, uronjeni u dubinu misli što nastaju iz pogleda ka masivu. Dobar dio trenutka ostaće u nama. Razapeti između oduševljenja i zabrinutosti, maštamo o prošlosti, brinemo za budućnost i zajednički gajimo istu želju – da jednog dana vidite i osjetite onako kako sada mi vidimo i osjećamo.
Izmaglica nad šumom u daljini, budi strah od toga da i tamo pale vatre. Većina ljudi je naviknuta na dim i crne pašnjake, nagorele obode šuma, bujice plamena što gutaju prostor i ubijaju sve bogastvo zemljišta. Zemljišta koje se hiljadama godina gomila po visoravni koju su strugali lednici, pa vode, pa stada, strugali zemljoradnici i isti ti južni vjetrovi koji sada nose polen sa smrčevih i jelovih šuma, tu izmaglicu u daljini koja ovog puta, srećom, nije dim vatre.
Bila je to noć kad smo uspjeli da vidimo vjetar.
U ovim krajevima smo sa jednim posebnim razlogom, tražimo pjevališta tetrijeba, ili kako ih ovdje zovu – kolišta. Još jedna moćna riječ koju je narod pjesnički postavio na pravo mjesto. Kolišta su zbilja posebna mjesta, ako ste ornitolog za vas je to kao nordijcima Valhala.
Mitska mjesta u šumi, borovi izvitopereni od starosti ili visoki od borbe, proplanci i borovnice do grla, tragovi srna i medvjeda i izmet tetrijeba pod krošnjama, koji često nazivamo „smoki”. Obično stižemo pred svitanje da prebrojimo mužjake, ili u sumrak da ih brojimo kada dolaze da spavaju.
Često i lutamo na granici noći i dana kroz prostrane šume tražeći nova mjesta. Prethodni sumrak smo proveli čučeći među mladim smrčama i slušajući srndaće, sve dok nije počelo okupljanje „šumskih konja” (Smatra se da je engleski naziv za tetrijeba capercaillie nastao iz galskih riječi capull coille što znači šumski konj).
Zbilja, buka koju napravi tetrijeb dok polijeće na drvo, ili poplašen poleti sa njega, priliči bajkovitim opisima dubokih šuma i bića koja u njima nalaze spokoj dok kroz svoje kratke pokrete, ove ptice u nama probude onaj dio što stoji još iz dana kad smo stidljivo napuštali šume Afrike stremeći ka savanama. Šume su drugi svjetovi, dok tihujete u njima opipljivom činite onu neraskidivu sponu sa prirodom koja umiruje sve galope modernog doba. Tetrijebi su oko nas, deset mužjaka je zauzelo svoja stabla uz kratka oglašavanja.
Proces koji u ovim šumama traje hiljadama, desetinama hiljada godina. Proces koji je više nego ikad ugrožen pomahnitalim nagonima i pogubljenim lutanjima nas ljudi. Pucnji u daljini, motorne šege, spržena stabla po brdima jesu brige koje utišamo dok tetrijebi pjevaju, ali ne smijemo da ih ignorišemo ako želimo da nastave svoju prastaru pjesmu.
Druga ptica iz porodice koka koju tražimo, jeste jarebica kamenjarka. To podrazumijeva goleti, sam masiv, litice, strane, divokoze, stada i pastire. Potpuna suprotnost onome šumskom što smo za neko kratko vrijeme ostavili iza sebe. Šumi se vraćemo kad se listovi predaju i počnu da padaju čekajući snijeg da ih pokrije i ušuška krošnje i zemlju. Jarebice se istražuju na jedan drugačiji način, koji se zove „playback”, a sastoji se iz toga da se na određenim tačkama emituje zvuk tražene vrste i očekuje odgovor ptice u divljini, ili izostanak odgovora. U oba slučaja to predstavlja važan podatak, a više tih podataka na unaprijed određenoj teritoriji ili površini predstavlja popis.
Traženje jarebice vas često dovede u poziciju da iz nekog drugog ugla posmatrate poznate pejzaže koji su česti motivi fa fotografisanje i vidik. To vam svakako i proširi shvatanje veličine i dinamike prostora, koji u slučaju Durmitora jeste grandiozan. Sa jedne tačke vidite jako puno. Vidite da se gužvanje zemljine kore pretvorilo u brojne vrhove, da su horizontalni sedimenti sada vertikalni. Vidite daleke kolibe i davno opisane katune, danas puste u odnosu na prve priče o njima.
Vidite stada za koja vam treba par trenutaka da bi se razlikovala od kamenjara po kojem šetaju. Tihi pokreti i laveži od kojih se onaj isti čuje više puta, putujući prodolima i odbijajući se od stijene, upozoravaju da na ovim vjetrometinama još uvijek ima čuvara. I jarebica. Pjesma koja, moramo priznati, nije najljepša među pjesmama ptica, ali se prelijepo uklapa na mjestima sa kojih se čuje. Kao da kamen udara od kamen.
Ima nekih pojava, prostora u našem narodu, narodima ili u molekulima, kad već idemo u detalje, koji su veći od nas i u čijoj sjenci volimo da utopimo našu sjenku. Najčešće na jedan invazivan i malo osjećajan način. U tom vrhu leži Durmitor. A podno njega rastu naše sjenke. Sjenke koje prijete da ugroze neponovljivi pejzaž na neponovljivoj planeti. Intezivna gradnja, odsustvo bilo kakvog planiranja, kriterijuma, a u krajnjoj liniji i osjećaja, napravili su Žabljak i okolinu veoma haotičnom, nepopravljivom. Durmitorska stara kuća toliko podsjeća na masiv Međeda, toliko pristaje ovom pejzažu, toliko je autentična, toliko je važna da bi se odustalo od nje, a odustalo se. Urušene stare kuće leže kao skeleti mamuta, pored njih nove ali sa daleko manjim sjajem od njihovih starih komšinica čija svjetlost buja i u ovim etapama raspadanja, tiho, moćno i ponosno.
Na teritoriji Opštine Žabljak je od 1997. do 2006. ilegalno izgrađeno oko 1000 vikendica i kuća, od toga 350 u granicama Nacionalnog parka. Vjerujem da su brojke nakon 2006. duplo veće, uostalom to je i vidljivo u prostoru.
Durmitor jeste kao nebesko stepenište, staro milionima godina. Na tim stepenicima su izgarane udoline, popunjene vodom u vidu brojnih jezera ili kakvi meandri rijeka, koji se strmo svaljuju u još niže udoline, kanjone, niz litice nabujale borovima baš kao što su stabla nabujala mahovinama. A ispod zemlje, mreža jama čiji najveći dio će zauvijek ostati misterija.
Stojimo u vremenu brzih promjena, uronjeni u dubinu misli što nastaju iz pogleda ka masivu. On ponosit a mi zabrinuti. Suprotno starim vremenima kad je narod bio ponosit a on brinuo o njima.
Join the discussion