Jelena Vicković i prve žene koje su se školovale u Crnoj Gori

„Crnogorska knjeginja Milena je 22. prošlog mjeseca srećno rodila kćerku. Čast mi je u prilogu dostaviti Vašoj Ekselenciji kopiju pisma kojim je ministar inostranih poslova obavijestio diplomatski kor o porođaju. Ženski pol nije mnogo cijenjen u Crnoj Gori da bi rođenje jedne princeze bilo predmet službenog saopštenja vladarima i šefovima republika“

Ovako je francuski diplomata Kanten de Mongaskon 5. maja 1881. obavijestio Ministarstvo spoljnih poslova Francuske o rođenju princeze Crne Gore. A ako je kraljevska porodica na ovakav način dočekivala vijest o rođenju ženskog djeteta u kući, jasno je kakav je bio položaj žena unutar crnogorskog društva tog vremena. Samim tim, ni školovanje ženske djece ne može imati dugu tradiciju.

Prvi pomen o školovanju djevojčica nalazimo 1867., kada je Jelena Vicković na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala djevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za djevojčice otvorena je 1872. na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske djece. Druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine a treća u Baru 1901.

Iz najstarijih školskih propisa tog vremena jasno se vidi da je roditeljima ženske djece ostavljeno na volju hoće li ih slati u školu. Tek od 1914. obaveza školovanja ženske djece postaje uređena zakonom. Stoga momenat koji u kulturnoj i prosvjetnoj istoriji Crne Gore zaslužuje posebnu pažnju jeste:

Osnivanje Djevojačkog Instituta carice Marije 1869.

Institut je osnovan zahvaljujući svesrdnoj finansijskoj podršci nj.v. ruske carice Marije Aleksandrovne. Inicijator osnivanja bio je knjaz Nikola I koji se za vrijeme boravka u Petrogradu susreo sa kremom prijestoničkog plemstva, a u tom okruženju bilo je i mnogo obrazovanih žena. Knjazu se dopala ideja da na Cetinju stvori “skromni rasadnik” kulture i proširi temelje školstva u Crnoj Gori. Sve  četiri upraviteljice Instituta bile su iz Rusije: Nadežda P Pacevič, Natalija LJ. Mesaroš, Julija A. Lopuhina, Sofija P. Mertvago.

Djevojački institut ili Ženski institut je prva ženska srednja škola u Crnoj Gori. Iako je prema Ustavu imao obavezu da primi 24 učenice, u prvoj generaciji je svega 12 učenica pohađalo Institut sto jasno ukazuje na neshvatanje značaja školovanja ženske djece. Upisane učenice su imale 9 i više godina ali nijesu znale da čitaju i pišu, stoga je Institut u početku imao i ulogu osnovne škole.

Nakon reforme 1900. (kada je školovanje produženo sa 6 na 8 godina), osnovna škola se završavala poslije dvije godine, a naredne dvije bile su namijenjene detaljnom obrazovanju i mogle su ga nastaviti učenice sa izuzetnim sposobnostima. Treće praktično školovanje upisivale su najbolje učenice.

Institut je najprije bio smješten zajedno sa Bogoslovijom koju su pohadjali djecaci u “Biljardi”. Kasnije je sazidana nova namjenska zgrada u blizini cetinjske “Lokande” na poljani “Romanovina”. Veliko zdanje na dva sprata useljeno je u jesen 1872, a imalo je biblioteku i prateće kabinete. Danas je u ovom objektu smješten studentski dom.

Predmeti koji su se izučavali na Institutu bili su: srpski, ruski i francuski jezik, matematika, geografija, istorija i prirodne nauke, ženski ručni rad, domaćinstvo, crtanje, pjevanje, gimnastika, psihologija, logika i nauka o vaspitanju.

Misija Instituta je prije svega bila da djevojke pripremi za porodični život, a tek se na drugom mjestu važnost pridavala mogućnostima daljeg školovanja ili uticaja na sredinu u kojoj su živjele. Djevojke koje su poticale iz imućnih porodica ili udajom su sticale visoke pozicije u društvu, opredjeljivale su se za poziv učiteljice. Nažalost, ne veliki broj njih.

Ipak, mnoge su nastavile započeto školovanje i postale uspješne književnice, ljekarke, učiteljice… Primjera radi, prvi prevodilac Gorskog vijenca na francuski jezik (1916.) je Divna Veković koja je završila Djevojački institut na Cetinju. Ova Beranka je takođe ušla u istoriju kao prva žena ljekar u Crnoj Gori, završivši školovanje na medicinskom fakultetu u Sorboni. Takođe, Glas Crnogorca iz 1910. je donio vijest da je jedna bivša učenica Instituta Eleonora Jenko iz Ljubljane završila sa odličnom uspjehom Ženski medicinski institut u Petrovgradu, a Zorka Bubalo iz Dubrovnika pedagoške kurseve Pavlovskog instituta u Sankt Peterburgu.

Iako je Institut osnovan sa težnjom da se u njemu obrazuje lokalna, ženska populacija od 1869. do 1913. kroz Institut je prošlo 450 učenica, od tog broja njih 205 bilo je iz Crne Gore.

U Institut su bile upisane: 230 djevojaka sa teritorije Austro‐ Ugarske, 213 iz krajeva koji su bili po vlašću Turske, 9 njih je bilo iz Srbije, jedna iz Bugarske. Do 1910. na Institutu diplomiralo je: 140 djevojaka, i to 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 3 iz Hercegovine, po 2 djevojke iz Srbije, Hrvatske i Albanije i po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske.

Prestanak rada djevojačkog instituta

Suprotno očekivanjima zvanične Crne Gore, rad u Institutu, kao i vaspitanje i obrazovni proces odvijali su se u ruskom duhu, dok su se društvene prilike i potrebe Crne Gore zanemarivale. Zbog toga je crnogorska vlada 1904. uputila zahtjev ruskom dvoru da se izvrši reforma nastavnih planova i programa Instituta. Zahtjev je odbijen i to je bio osnovni razlog sukoba zvanične Crne Gore i ruskog dvora po pitanju daljeg funkcionisanja Instituta što je za posljedicu imalo njegovo zatvaranje.

Međutim jedno je neosporno, one Crnogorke koje su se školovale u Institutu odigrale su značajnu ulogu i ostavile su traga u sredini u kojoj su nastavile dalji život i rad u smislu borbe protiv ukorijenjenih primitivnih običaja, u vaspitanju djece, u higijeni, u načinu ponašanja i odijevanja.

www.muzejzena.me

www.montenegrina.net