“Izgledaće amorfno ova izjava, ali postoje neke stvari za koje ne znaš da ih čekaš čitav život i onda, kad ti se dese, znaš da je baš to trebalo da ti se desi, da se to čekalo”
Piše: Dragan Ostić
Mislio sam da ću po osjećaj koji sam našao morati da odem do Južne Amerike. Ono o čemu se radi jeste nadmoć igre i harizme nad paklom, smećem i beznađem. Odavno sam priželjkivao da dobijem taj osjećaj u organu gdje jedino istina stoji, u jetri, maštao sam o raznim situacijama, zamišljao sam sebe u njima. Srećom, nisam morao daleko. Imamo mi to na tlu drage Evrope. Na kraju krajeva, odavde su i krenule neke od najljepših igara svijeta.
Napoli je izvedenica iz Nea Polis. Nešto kao New York, samo par hiljada godina ranije. Neki ga porede sa Splitom, zbog položaja na kojem se nalazi, zbog luke, zbog skutera koji tutnje i tako toga. Split, za razliku od Napolija, izgleda kao jedinac razvedenih roditelja koji ga guraju kroz život, daju mu podršku, ljube da prođe. Napoli je, nakon rođenja, ostavljen na ribljoj pijaci, kao onaj Jean-Baptiste Grenouille, lik iz ‘’Parfema’’.
Kako istorija navodi, osnovali su ga Grci, da bi nakon njih u sjenci Vezuva zalazak sunca sačekali mnogi.
Kada bih nabrajao osvajače koji su ostavili svoj trag, napisano mi se ne bi čitalo. Zato, ništa od toga. Mada, treba pomenuti i Špance- iza sebe su ostavili jak uticaj, što se tiče jezika i arhitekture. Ipak sam u ‘’Španskoj četvrti’’ proveo većinu svog vremena.
Procvat gradnje svega (onog što je čovjek napravio) dešava se sredinom prošlog milenijuma.
Tokom renesanse grade se neka od najljepših zdanja, da bi krajem 19. vijeka jedan gospodin napravio prvu pizzu ikad i opšte ludilo je moglo da počne.
Razlike u jeziku i dijalektu kojim pričaju Italijani (a i svi drugi narodi) ne postoje samo među regijama; različito pričaju ljudi u susjednim selima, mada taj opšti italijanski kojim se priča na radiju i na televiziji može razumjeti svako. Međutim, kad Napolitanac počne da priča na svom jeziku, čovjek iz Verone će ga teško šta razumjeti. Njegov jezik je sastavljen od italijanskog i španskog.
Prva i jedina maskota Napolija je Pulcinella. To je jedan komedijaš koji nosi pekarsko odijelo. Crna maska prekriva mu dio lica od čela do gornje usne. On među mudrim ljudima šuti i upija, a među glupim postaje još gluplji. U zavisnosti od situacije, može da bude ili sluga, ili gospodar, što je osnov za adaptaciju na uslove u kojima se živi, u gradu sa ogromnom gustinom naseljenosti.
On je pekar, zna tajnu dobre pizze. Sa sobom nosi mandolinu, koja mu služi za opuštanje i uveseljavanje društva u kojem se obreo. Nije čudo što je baš Pulcinella tako dobro prihvaćen u Napoliju. Nije imao para ali bio je harizmatični čovica sa ulice, što je bilo dovoljno da se narod poistovjeti sa njim i da ga prihvate kao svoga.
Dugo, nekoliko vjekova, čekalo se na novi talisman koji će ljudi moći da ponesu sa sobom, da im donosi sreću kad god pogledaju u njega ili kad god ga se sjete. I onda je, sredinom osamdesetih, u ‘’S.S.C. Napoli’’ došao Dijego Armando Maradona. Došao im je najveći ljubitelj igre na svijetu, jedan od najboljih koji su plesali po travi. Još je uz to volio da popije pićence dva u vilama vođa mafijaških klanova, da povuče koju crticu, da se proveseli… jer u gradu već uveliko traje novo vrijeme, koks se vuče na smrt. To je bilo to, došao im je On. I igraće tu godinama, igraće za njih, donosiće im sreću i suze radosnice, ma donijeće im titulu prvaka Italije o kojoj su samo sanjali.
Maradona je, kao i Pulcinella, otjelotvorenje duha jednog prosječnog Napolitanca. Čovjek je bio faca na terenu, driblao je, bio je pronicljiv. Na moje pitanje: ‘’Da li i dalje slavite Maradonu?’’, jedan lik mi je dao pošten odgovor: ‘’Vidi ovako. Kad bi se on danas kandidovao za gradonačelnika, vjerujem da bi glatko pobijedio. Dao bih mu svoj glas. Nemamo mi boljeg izbora od njega.’’
Poseban akcenat stavljen je na stil oblačenja. Daleko od toga da je ta odjeća skupa i da je in. Postoji jasna granica između stila i mode — svi izgledaju kao da nešto rade, ali nikad ne možeš biti siguran da li je ovaj par krenuo na svadbu ili na kafu.
Duž cijele ‘’Via Toledo’’ stoje stotine butika. Nisam prepoznao nijedan naziv. Većina robe je domaće proizvodnje, negdje iz okoline grada, iz vječnog mraka, gdje šivaće mašine u metalnim hangarima neprekidno zuje.
Nalik na mnoge primorske gradove Mediterana, sa ulice je moguće virnuti u dnevnu ili u kuhinju i svjedočiti pripremi ručka ili popodnevnoj dremkici, ako ste dovoljno željni takvog vida zabave. Rekao bih da je sve transparentno, ali bi se to onda odnosilo isključivo na prizemlje zgrade. Elem, u zgradama se provodi jako malo vremena, barem po naseljima u kojima smo mi boravili. Naveče, kad se spusti mrak, znao sam baciti pogled prema gore, i rijetko kad bih vidio jedno jedino svjetlo u petospratnici.
Ulica sa strane djeluje kao filmski set. Na njoj se završavaju poslovi, na njoj se prodaje hrana, svakakva hrana. Neki ljudi jedu kravlje vime.
Ali, zašto to sebi raditi kad je najbolja pizza na planeti 6 eura?
Preluda je pizza. I sam je pravim godinama unazad, imao sam priliku da pojedem svakakvu, ali ono dolje, ja ne znam. Tijesto je živo, kao malo tvrđa krofna; na njemu stoji istopljena mocarela, mocarela je od bizona, onda koji list bosiljka i par čeri paradajza. Peče se na 485 stepeni. Bude gotova za oko 90 sekundi. Sve je nasumično bačeno na tijesto, bez nekog reda i smisla, i samo tako i može da bude. Prostora i vremena za simetriju nema.
Rekoše mi da su ulice popločane bazaltom, vulkanskim kamenom. Hodaš po nečemu što je prije svog trenutnog stanja postojalo kao usijana lava; za razliku od predrasuda, u stvarnosti je začuđujuće čisto — smeće se, kad dobije svojih pet minuta u određeno doba noći, metlama pomjera do nizbrdice, do ugla ulica. Potom ga šmrkovima guraju ka dole, do šetališta, gdje ga preuzimaju smećarski kombiji koji ga odvoze na deponiju.
U predgrađima je drugačije. Tamo nismo zalazili, ali smo kroz njih prolazili. Tamo smeće stoji u kamarama, mjesecima, godinama.
Oči su, same od sebe, stalno na oprezu. Pogled se ne zadržava na jednoj tački duže od pet sekundi, jer ti se kao putniku sve čini zanimljivo. Dugo mi je trebalo da dođem sebi, da se opustim, da se dovedem do one tačke gdje mogu da prekrstim noge i da pijem pivo onako kako bih ga pio na zidiću kraj Vrbasa.
Naglašavam, buka je konstantna.
Skuteri su parkirani uz zgrade, na ulaze u stanove u prizemlju, čovjek neki ostavlja skuter pored stola, nije trpezarijski ali i jeste jer na njemu je trpeza, izgledom podsjeća na niski kafanski limeni, pozdravlja sestru i majku i uzima viljušku i nož, parkirani su u redovima koji se protežu od početka do kraja tih uskih ulica.
Nikakve oznake za parking ne postoje, postoji samo naslijeđeno usmeno predanje, samo ono što je očigledno.
Virtuelni tik grada je sirena, palac ruke je stalno postavljen na sirenu, čuješ je stalno, ako nje nema, onda nešto ne valja, onda je zastoj, a zastoji ne postoje, postoje… zapete, kao u ovoj rečenici, ništa ne umire nit se rađa, samo se transformiše, nije prošao minut da nisam čuo sirenu, taj saobraćajni tok je nešto nevjerovatno, kad bi se gledalo iz ptičije perspektive, mogla bi da se vidi jedna velika zmija koja nema više gdje da izađe i samo se tako vrti u krug, samu sebe grizući za rep.
Izgled tih ljudi koji hodaju ulicama, onda automobili, raspale kuće, trule fasade, pristojno jelo za, na našem jeziku, 4 marke po osobi, želja da se djeca pošalju u neku uređenu zemlju, da nađu posao i sreću, velika pristojnost prema strancu koji je rijedak slučaj u mahali, sve me to podsjećalo na Banja Luku, na Bosnu, stvari koje posjeduju sposobnost da istovremeno budu i nešto najljepše i nešto najsjebanije.
Šta treba posjetiti u Napoliju? Da se mene pita, trebalo bi ući što dublje u ulicu, kad ga već zovu najsjevernijim afričkim gradom. I dane i noći treba provoditi na ulici, odmoriti se u nekoj crkvi jer parkova nema a jedino je u crkvi tišina, pa nazad u haos.
Privodila se kraju naša posljednja noć. Ušao sam u pekaru da kupim pivo. Tokom putovanja po ostalim zemljama evropskog juga, naučio sam da se pivo nerijetko može kupiti i u pekari, i u mesnici, i u suvenir šopu. Svuda ćeš ga dobiti ako nisi glup i seljak. Trebaš znati šta hoćeš, uljepšati priču malkice, prodati svoju kupovinu. I dobićeš šta želiš, jer sve je do tebe.
Kad sam izašao vani, vidio sam druga kako priča sa tri djevojke. Njih tri su sjedile na jednom skuteru. Izgledale su ofucano ali im se u očima vidjela neka pamet. Jedna je pogledala u mene, odmah je pružila kažiprst ka pivu, onda je svojom šakom napravila oblik pištolja i rekla je, parafraziram: ‘’Ako budete stajali ovdje i cugali, neko će vas ubiti. Paf paf, paf paf!’’
A onda su dodale gas i otišle. A i mi za njima. Takve savjete valja poslušati.
Izvor: Klub putnika
Join the discussion