Nesumnjivo su mi najljepše uspomene iz djetinjstva vezane za ljetovanje na Jadranu. Uselili bismo se u kuću porodičnih prijatelja na deset, petnaest ili dvadeset dana. Kada kažem uselili, mislim na to doslovno, ponijeli bismo gomilu garderobe, ali i hrane, hemije za domaćinstvo, cijelu apoteku i drangulije.
Nekada smo išli i kombijem, pa bismo poveli i dvije tetke, dva brata i sestru. Išli smo i starim stojadinom, koji nije mogao da izdrži vrućinu Podgorice i serpentine kanjona, pa bi prokuvavao, zbog čega smo palili grijanje. Ni ja nisam mogla da izdržim taj put, pa sam uglavnom povraćala i spavala. Zvuči kao pakao, znam, ali sve bi bilo u redu u trenutku kada ugledamo more. To izgleda kao ono aplaudiranje kada avion sleti, znaš da je sramotno, ali ti je oko srca toplo i srećan si da bi odatle i pješke krenuo. Stigao si – to je bitno.
Ali ta kuća u kojoj bismo bili nije bila obična kuća. Nije to klasična vikendica ili ona sa običnom fasadom od maltera i crvenim crijepom na krovu. To je bila prava primorska kuća obložena kamenom, sa šalukatrama i balkonom sa pogledom na more. Imala je svoje dvorištance u kojem je bio sto za ručavanje i, naravno, bugenvilije. Malo gore, ka magistrali, posađene su smokve i limeta. Još imam pod nogama osećaj sasušene trave zadnjeg dvorišta komšinice Božane. Kuća je bila na sprat, sa stepenicama obloženim zelenim tepisonom.
Gore se nalazila velika soba sa namještajem koji je, kao i u svakoj kući u kojoj se ne boravi tokom cijele godine, bio rasparen i donošen po potrebi. Komode i ormari sa visokim sjajem čuvali su onu vlažnu sagu, jer nije to bio prostor za izdavanje, tu su samo vlasnici i njihovi prijatelji ljetovali tokom sezone.
Pri dolasku se prvo sve luftiralo širom otvorenih drvenih prozora i balkonskih vrata, a na moru…
I ustajao vazduh je drugačiji.
Bilo mi je zanimljivo da čitam stare novine, koje stoje tu ko zna od kad, gledam u crno-bijele slike i preturam po noćnim ormarićima. Bili su to fragmenti života tih, tada već starih, ljudi, koji su svoja ljeta godinama provodili upravo ovdje.
Podsjećalo me na priče o tim nekim srećnijim vremenima o kojim su mi pričali, da je bilo skroz normalno da imaš i vikendicu na planini i kuću na moru. Nije se išlo preko agencije na grčka ostrva i u turske hotele, pa to isto ljetovanje plaćalo na rate tokom godine. Mogao si da imaš svoje parče zasoljene zemlje, svoje mjesto pod jadranskim suncem. Nije to bio naročit luksuz, kao sada kada bi rekao da imaš jahtu u Monte Karlu.
Počela sam da maštam o svojoj kući koja, sve i da bude u ravnici, mora biti od kamena, sa drvenim šalukatrama. Ništa aluminijum, ništa PVC. Kamen i drvo. U kuhinji kameni pod od kojeg te drmne jeza ako staneš bos i iz nje miris špageta aglio e olio.
Ogromni dnevni boravak sa mekim trosjedom i foteljom sa drvenim ručkama koja gleda na dupla balkonska vrata, čiji se pogled proteže na pučinu. U daljini obrisi ostrva Katič i sveta Neđelja. Povjetarac koji njiše bijele zavese.Na konzoli premazanoj visokim sjajem stoji milje na kom su figurice životinja, a na hrapavom zidu tapiserija sa motivima cvijeća.
Ne moraju kašike i viljuške biti iz istog kompleta, nije bitno. Sve dok se krstač hladi u frižideru, ne mora ni posteljina biti ispeglana.
Treba živjeti životom kojim te primorje podučava. Sve može polako. A može i śutra.
Priča: Nađa Molnar za blog Svilene bube
Fotografije: Nađa Molnar
Join the discussion