Vrletna Sinjajevina predstavlja skrajnuti dragulj netaknute prirode na sjeveru Crne Gore. Manjak stjenovitih vrhova i dramatičnih ledničkih dolina ovu planinu baca u sijenku susjednog Durmitora.
Iako slabo posjećena, Sinjajevina je paradoksalno najprostranija planina Crne Gore – zauzima prostor od preko 60 kvadratnih kilometara. Veći dio Sinjajevine je zapravo zatalasana visoravan, sa jednoličnim pejzažem kraškim vrtača, poljica i travnatih glavica.
Tek njen krajnji jugoistočni dio odlikuje suroviji planinski pejzaž – to je Torna ili Babji Zub, ujedno i najviši vrh Sinjajevine, na koju se nadovezuju podjednako šiljati Umovi.
Sinjajevina je oivičena kanjonima moćnih planinskih rijeka. Na jugu protiče Morača, dok po istočnoj i sjevernoj strani ovaj prostor opkružuje Tara.
Na zapadu se Sinjajevine preko Pošćanske kotline nastavlja na gorostasni Durmitor, sa kojim praktično čini jednu geografsku cjelinu: Pivsko-Tarski planinski plato.
Na istoku u masiv Sinjajevine zadiru duboke kotline, Lipovo i Štitarica, ujedno i pristupne tačke masivu od strane opština Kolašin i Mojkovac. Preko Tare na istoku se na Sinjajevinu naslanja pitoma Bjelasica.
Sinjajevina ili Sinjavina? U Kolašinu ćete čuti isključivo Sinjavina, dok u literaturi figuriše za jedan slog duži naziv. Bilo kako bilo, Sinja jeste na prvi pogled jednolična, hladna i surova ali krije toliko toga dragocjenog za vidjeti i doživjeti.
Vjekovima unazad na Sinjajevini postoji tradicija katunskog stočarstva, sa brojnim pastirskim stazama koje presjecaju planinu. I danas porodice iz Gornje Morače, Lipova izdižu u katune Potrk, Ječmen Do, Pilać i druge.
Klima na Sinjajevini je zbog njenih geografskih odlika veoma surova. Zbog svog karaktera valovite visoravni, Sinjajevina je magnet za hladan vazduh i oblake, za koje kažu da nju posljednju napuštaju (kad je svuda okolo već uveliko vedro).
Šta vidjeti i šta posjetiti?
Pogled sa Vranove glave (glavice), na najviši vrh planine, Tornu – Babji zub je jedan od ljepših prizora u crnogorskim planinama uopšte.
Za razliku od same Torne, koja zahtijeva dugi višesatni uspon, do Vranove glav(ic)e, drugog po veličini vrha na Sinjajevini (2215m), se stiže relativno jednostavno – preko livada i zaraslih pastirskih staza za nešto više od dva sata.
Moguća su dva pristupa do ovog vrha, oba detaljno opisana na fantastičnom blogu “Vrhovi Crne Gore”, Kolašinca, Predraga Popovića.
Sljedeći Goranove preporuke i Predragove instrukcije opredijelio sam se za atraktivniji pristup Vranovoj glavi, onaj koji polazi od katuna Svrčke Bare.
Gotovo napušteni katun Svrčke Bare predstavlja muzej na otvorenom, izuzetne ljepote, sa veoma dobro očuvanim kolibama od drveta bez primjesa savremenih zidanih materijala.
Katun je smješten u blagoj udolini, nadomak okomitih greda koje se spuštaju ka prevoju Semolj i Gornjoj Morači.
Uspon ka Vranovoj glavi, nakon incijalnog skoka uz pastirske skale od katuna naviše, zapravo, dobrim dijelom i prati ivicu ovog grebena. Na drugoj strani nižu se Moračke planine: Pocki Vrhovi, Zagradac i Kapa Moračka, a nešto ispred su Tali i Lukanje Čelo. Na horizontu ka istoku sve više se otvara veličanstvena gromada Torne.
Ne postoji utabana staza ka Vranovoj glavi, niti postoje markacije. Za pristup vrhu je neophodno slijediti logiku terena ili .gpx zapis prethodnika. Treba imati u vidu da je teren iako tehnički nezahtjevan, ponavljajući, te u slučaju slabe vidljivosti može da bude itekako nezahvalan u pogledu orijentacije.
Ispod Vranove glave, proteže se posljednji greben sa ove pitke strane planine prema surovoj Torni, a po kome je cio ovaj impresivan prostor dobio ime – Gradišta.
Kako prići planini?
Zgodno mjesto za pristup Sinjajevini motornim vozilom je selo Krnja Jela, udaljeno 30 minuta vožnje od Šavnika, odnosno oko sat vremena od Žabljaka (magistralnim putem).
U Krnjoj Jeli se kod škole odvaja uzani asfaltni put koji vodi gore u planinu kroz bukovu šumu. Nakon kratkotrajnog uspona u dužini od 3 kilometra, prestaje asfalt. Preko planine produžava solidan kolski put – to je zapravo južna transverzala preko Sinjajevine, a koja presjeca planinu u smjeru od zapada ka istoku, prolazeći pored katuna Potrk i Ječmen do, da bi se preko prevoja Vratlo put spustio u Lipovsku kotlinu nadomak Kolašina.
Kod katuna Potrk od glavnog puta se odvaja slabo vidljivi put ka Svrčkim barama, pogodan samo za terenska vozila. Odatle do katuna ima 4km hoda ili vožnje bez pretjeranog gubitka visine.
Prilaz Sinjajevini kroz Vratlo je za razliku od Krnje Jele neasfaltiran, naporan i dug. Preko 8 kilometara neprestanih serpentina po putu varljivog kvaliteta, ali tik ispod atraktivnih greda Torne i Jablanovog vrha, vode visoko u planinu do pojila na Smrdanu u blizini katuna Ječmen Do.
Sinjajevina zaslužuje taj dodatni napor da se produži koji kilometar dalje od Žabljaka, gospodara ljetnjeg planinskog turizma, i prošeta njenim divljim prostranstvima, gdje neće sresti puno posjetilaca. Domaći ljudi na katunima su srdačni, gostoljubivi i otvoreni. Neizbježno je svraćanje kod domaćina i kušanje domaćeg skorupa uz čašicu šljive ili dve. Ja sam se ovog puta na Sinjajevini družio sa Živkovićem i Laketićem.
Hvala Nestvarna blog na priči i fotografijama
Nebojša Atanacković, autor bloga “Nestvarna mesta” je zaljubljenik u prirodu, planinu i fotografiju. Bijeg u prirodu za njega je bijeg od “ringišpila gradske svakodnevnice”, ona ljekovita doza prirodnog i neiskvarenog, potrebna svima nama.
Join the discussion