Niko ne može dočarati planinu kao iskusni ljubitelji prirode, a ukoliko su oni još i zaljubljenici u fotografiju – kombinacija je dobitna. Nikola Novović, Bojan Gnjidić, Bane Kljajić … ekipa koja vam budi iskonsku potrebu za divljinom, netaknutom prirodom i planinskim vrhovima, nedavno je posjetila Sinjajevinu.
Čist vazduh, mnoštvo izazova i ćudljivo vrijeme začinili su lijepim druženjem uz vatru na kojoj se krčkao gulaš.
Mirisi planine i gulaša, kao i dima iz dimnjaka obližnjih kuća gotovo smo mogli da osjetimo kroz fotografije 🙂
“Ove naše reportaže polako prelaze u naviku. Sve česće smo na planini. Još jedan vrh i kuhunja pod vedrim nebom” – počinje priču Nikola.
“Juče smo se trebali popeti vrh Gradište-Vranovu Glavu. To su skriveni vrhovi Sinjajevine, koje ne možete vidjeti dok ciljano ne odete u taj dio planine. Prošli smo jedno od ljepših sela toga kraja i Crne Gore uopšte – Krnju Jelu i došli na obronke Sinjajevine.
Malo je reći da je pejzaž nestvarno lijep, što je djelimično vedar dan još više upotpunio.
Do katuna Bare Svrčke smo, od mjesta gdje smo parkirali, stigli za nekih 40 minuta i tada ugledali obronke Gradišta, a sa suprotne strane jesenjim bojama okupan Semolj i počeli uspon ka vrhovima.
Čim smo se malo više popeli, otvorili su se nestvarni pogledi na cijeli kraj Moračkih planina – na sela Savničkog kraja, Durmitor i Žabljačku visoravan.
No, ubrzo se vrijeme rapidno promijenilo na gore i gust oblak zatvorio nebo. Odlučili smo popeti se na nešto niži vrh koji se po navigaciji zove Jedini Bor, a Vranovu Glavu ostaviti za drugi put. Ionako odozgo ne bismo mogli ništa vidjeti, pa čak ni impozantne vrhove Torne, što je i bio cilj.
Jedini Bor je vrh od 2100 metara i pruža lijep pogled na Moračke planine i sela u dolini Morače, sa druge strane na masiv Sinjajevine, a u daljini i Durmitor. Kratko smo se zadržali i okrenuli nazad.
Nakon dva sata našli smo se opet u selu Krnja Jela i spremili, prste da poližeš – gulaš, prekraćujući vrijeme u branju pečuraka, razgovoru sa čobanima, ispijanju neke stare šljive i blagom drijemanju.
Po prvom mraku smo napustili Krnju Jelu jer nas je dim iz dimnjaka kuće Jeknića opomenuo da slijedi prilično svježa noć.
Eto, možda i ovom reportažom podstaknemo nekoga da posjeti ove krajeve, a što je najbitnije izađe u prirodu i makar na kratko napusti gradske ulice i male zelene površine u gradu”.
Join the discussion
Dosadi mi više da objašnjavam – pravilni naziv je Sinjavina, a ne Sinjajevina. Sinjajevina ništa ne znači. Sinjavina znači, a šta, jasno je iz samog naziva. Tako se prekrajaju mnogi nazivi, toponimi, hidronimi itd. namjerno ili nenamjerno. Nije Kapetanovo jezero, nego Trebješko, nije Manito, nego Brnjičko, nije Pešića, nego Rupsko, ne Prokletije, nego Trojanske planine, itd.