U čemu je tajna vaše dugovječnosti?

U današnje vrijeme uopšte nije rijetkost da se, na dan kada neka osoba proslavlja svoj stoti rođendan, brojni mediji okupe kako bi postavili pitanje – u čemu je tajna vaše dugovječnosti? Odgovori koje dobijamo na njega su različiti.

Kada je 2015. godine svijet napustila u tom trenutku “najdugovječnija žena na svijetu”, Misao Okava iz Japana, rečeno je da je tajna njenih 117 godina “pojesti dobar obrok, kao što su suši ili ramen nudle, opustiti se i spavati osam sati dnevno”.

Prije nego što je preminuo sa nepunih 116. godina, danski krojač Kristijan Mortensen podijelio je svoju tajnu: “Prijatelji, poneka dobra cigara, vegetarijanska hrana, puno prokuvane vode, nimalo alkohola, pozitivan stav i mnogo pjevanja održaće vas u životu veoma dugo”. Britanski ratni veteran Henri Alingam, koji je poživio lijepih 113 godina i 43 dana i skoro do samog kraja bio vrlo aktivan, tvrdio je da ga je životu sačuvala ljubav prema “cigaretama, viskiju i divljim ženama, a isticao je i da je jedna od tajni njegovih godina “budi dobar, koliko god možeš”.

Izvjesni Džordž Kuk prestao je da puši u 97. godini i doživio je da proslavi 108. rođendan, a smatrao je da je bijeli luk glavni razlog njegove dugovječnosti. Italijanka Ema Morano, koja je na onaj svijet otišla nakon 117 godina i 137 dana od rođenja, savjetovala je svima koji žele da dožive njene godine da “svakoga dana pojedu po dva jajeta, jedno kuvano i jedno živo”. Ona sama je u krevet odlazila u sumrak i ustajala s prvim petlovima, a nije joj bila strana ni pokoja čašica brendija.

Jedna opsežna anketa sprovedena u staračkim domovima pokazala je da ljudi stariji od 100 godina kao tajnu dugovječnosti navode: “dobre gene, burbon, čips i vodu”, “mnogo šoljica čaja”, “svaki dan težak rad i po jedan martin”, “čistiti snijeg, ne preskakati doručak, jesti crnu čokoladu, banane i sladoled”, “krompirići i slanina svaki dan”, “tamna čokolada i dobra popodnevna dremka”, “gazirani napici bez šećera”, “ukrštene riječi, sudoku i druge zanimacije za mozak”…

Kao što vidite, svako od ovih ljudi koji su prevalili stotu godinu života ima neku svoju tajnu dugovječnosti, koje su pritom međusobno toliko drugačije i čak međusobno isključive da ljekari, nutricionisti, psiholozi, naučnici ne mogu da ih uhvate ni za glavu ni za rep. Drugim riječima, teško je uprijeti prstom u bilo koju namirnicu ili naviku i reći: “Ako hoćeš da živiš sto godina, ovo ti je dobro, a ovo loše”.

Međutim, ono što stvarno može da pomogne da se vidi šta je zajedničko ljudima koji žive duže od ostalih, jeste statistika. Sjajan primjer iz svakodnevnog života dao je sada već legendarni regionalni popularizator nauke Milan Popović, inače student doktorskih studija na Fakultetu za fizičku hemiju, na panelu koji je početkom novembra održao u okviru konferencije o smanjenju štetnosti “Burning Issue: ReThink the Status Quo”.

On je na početku postavio pitanje šta je to rizik i naveo publiku da se zapita koliko su oni sami zaista dobri u procjenama rizika.

„Rizik je radnja ili postupak koji može da krene naopako i prouzrokuje neku štetu. Da li intuicija može da nam pomogne u procjeni rizika? Pa, i ne baš. Ljudi se, recimo, plaše da će ih na moru pojesti ajkula, a istina je da je šansa da vaš zivot završi u čeljustima ajkule otprilike 1 prema 5 miliona. S druge strane, šansa da kao biciklista stradate u saobraćaju je 1.000 puta veća. I, dok jedni drhte kada ulaze u more, niko ne razmišlja o rizicima koje predstavlja svako sjedanje na bicikl“, ispričao je Popović i dodao:

„Često pitam ljude da li znaju koliko ima katrana ili ugljen-monoksida u duvanskom dimu i posavjetujem ih da, ukoliko već nisu u stanju da u potpunosti ostave pušenje, barem pređu barem na neku manje štetnu alternativu. Najčešči komentar koji dobijem je: “Ima ona moja komšinica Ljubica, ona puši cio svoj život i evo doživjela je devedeset pet…”, ispričao je Popović, piše Blic.

On napominje da svaki put kada kažemo “Eto vidiš, komšinica Ljubica je radila to isto cio život, pa je preživjela”, pravimo ogromnu logičku grešku, poznatiju kao “greška preživljavanja” ili “greška preživjelih”.

„Zapravo, trebalo bi da gledamo sve one koji nisu doživjeli Ljubicine godine, a radili su to isto. Ovu logičku grešku svi mi koristimo vrlo često. Recimo, kada pokrećete svoj novi biznis pa posmatrate biznis model kompanija koje su uspjele. Trebalo bi da posmatrate i biznis modele kompanija koje nisu uspjele. Takođe, kada se svađate sa svojim tinejdžerom oko učenja u školi i on vam kaže da Bil Gejts nije završio fakultet, on takođe koristi ovu logičku grešku“, istakao je naučnik.

Dakle, istina je da postoje komšinice Ljubice, ali pri statističkoj analizi podataka jako je bitno uključiti i one komšinice koje nisu Ljubice.

„Rizik nije nešto s čime se treba igrati i uvijek treba gledati da ga svedemo na najmanju moguću mjeru“, zaključio je Popović.