Nije se dugo čekalo na nastavak druženja sa moćnim Durmitorom – novembarska avantura sa klincima je četiri mjeseca kasnije dobila i svoj zimski nastavak.
Dok smo jesenas koračali obodom masiva po durmitorskim gredama, sada smo se obreli međ njegovim bogazima – u nestvarnoj zimskoj bajci u i oko ledničkog cirka Lokvice.
Crno Jezero – Lokvice na krpljama.
Lokvice su popularno odredište za pješačenje u ljetnjim mesecima, pogotovo za ljubitelje prirode bez visokogorskih ambicija. Piknik šetnja od Crnog jezera do katuna (2h) je šansa da se osjeti moćan planinski masiv Durmitora bez da se penju neki od njegovih zahtjevnih vrhova.
Zimi je, naravno, sve znatno komplikovanije i Lokvice predstavljaju legitiman planinarski cilj u uslovima nakon svježih sniježnih padavina. Od rampe na jezeru do silaska u dno ledničkog cirka nam je bilo potrebno dobrih 4 sata hoda. Valoviti teren je bio prilika da se ponovo isprobaju krplje.
Zašto krplje a ne turno skije?
Teren do samih Lokvica sporo dobija na visini i bogat je oblicima kraške erozije: zimski trek tako prolazi kroz kraške valove i vrtače pri čemu se više puta dobija i gubi na visini.
Prvi dio uspona, odnosno posljednji dio silaska, krivuda kroz gustu četinarsku šumu iznad samog jezera, bez prostranih padina koje bi spust pretvorile u uživanje. Kako je turno set ipak za koji kilogram teži od para krplji i planinarskih gojzerica, presudio je faktor težine i želja da se kroz ove predjele krećemo što lakši.
Krplje ne samo da minimizuju propadanje i tako štede energiju, već spriječavaju da planinarska obuća bude u direktnom kontaktu sa hladnoćom i vlagom – itekako bitan faktor za cjelodnevne ili višednevne avanture u snijegu.
U rancu se za svaki slučaj nalazio i neizostavni dio planinarske zimske opreme (cepin i dereze). Postojao je plan da, ukoliko okolnosti dozvole, dobacimo i dalje – do Trojnog prevoja i Bandijerne.
Obilne padavine prethodnih dana su Trojni prevoj ipak učinile nedostižnim u nedostatku veće i jače grupe. Ovako nam je sa druge strane ostalo pregršt vremena da se opustimo u nestvarnom zimskom ambijentu.
Saldo akcije je i pored neispenjanih vrhova izašao na značajnih 15 km sa 850 m penjanja u svježem snegu. Proveli smo 12 fantastičnih sati u netaknutoj zimskoj divljini.
Ski-Touring šetnja grebenom Savinog Kuka
Za naredno jutro prije povratka kući smo se opredijelili za kratku ski-touring šetnju grebenom Savinog kuka. Kako smo i ovaj put bili smješteni u fantastičnim brvnarama „Family Farm“ na svega 250 metara od podnožja skijališta, na skijama smo krenuli takoreći pravo iz spavaće sobe.
Nakon napornog prvog dana na krpljama i ranog starta u 3:00 ujutru, nije bilo snage, a ni realne potrebe da forsiramo cijeli uspon „od nule“. Sve žičare ski centra su bile u funkciji (ali tek od 10:00); uz duže spavanje preostalo je samo savladavanje posljednjih par stotina metara uspona.
Savin Kuk je preporuka za sve koji se tek upuštaju u turno skijanje. Od posljednje žice do vrha ima jedva 200 m visinske razlike, a blizina skijališta nudi osjećaj bezbjednosti. Nasuprot blizini civilizacije, prizori sa grebena ostavljaju bez daha i nude potpuni, alpski doživljaj moćne planine!
Preporuka glasi da se posljednje stanice ne ide pravo na vrh „via normale“ već produži ulijevo skoro do ivice ponora, a potom prateći greben produži ka vrhu.
Skijanje nazad po slobodnom izboru. Moguće je spustiti se nazad kroz strmi Kotao između Savinog Kuka i Šljemena i potom uređenim ski stazama, ili alternativno, direkt sa vrha dolje preko Bistre.
Jugoistočna orijentacija i grebenska pozicija svakako nisu aduti koji obećavaju dugotrajnu mekanu podlogu, tako da treba biti oprezan i dati prednost spustu preko staza, ako niste u pratnji iskusnog lokalca koji umije da procijeni trenutno stanje.
Hvala Nestvarna blog na priči i fotografijama
Nebojša Atanacković, autor bloga “Nestvarna mesta” je zaljubljenik u prirodu, planinu i fotografiju. Bijeg u prirodu za njega je bijeg od “ringišpila gradske svakodnevnice”, ona ljekovita doza prirodnog i neiskvarenog, potrebna svima nama.
Join the discussion