Jedan od najljepših mostova iz perioda turske okupacije na prostoru Podgorice bio je Vezirov.
Razapet između dvije obale Morače, svojim lukom povezivao je ili razdvajao Staru Crnu Goru od turske teritorije zbog čega je tokom burnih istorijskih dešavanja na ovom prostoru više puta bio rušen i obnavljan.
Narodno predanje vezuje podizanje mosta za Mehmed pašu Bušatliju i njegovu poharu Kuča 1774.
Nakon što je napao Kuče sa 30 000 arnauta, i napravio im veliki zulum i načinio ogromnu štetu, Mehmed-paša je, kaže predanje, naredio da se sav plijen proda na podgoričkoj pijaci. Sve što je iznešeno na pijacu: ovce, koze, goveda, konji…prodavano je po bagatelnim cijenama, jer niko od hrišćanskih stanovnika Podgorice nije htio kupovati, a i veliki broj muslimana protivio se takvom pašinom postupku.
Ipak, sakupljeno je toliko novca da je paša mogao započeti izgradnju mosta na Morači. Mehmed-paša je lično izabrao mjesto na kojem će most biti podignut, ispod brda Gorica na jednoj i naselja Momišići na drugoj obali. Mjesto se zvalo Đurić i u našoj istoriji je zapamćeno kao mjesto u kojem je rođen Božidar Vuković Podgoričanin.
Predanje dalje kaže da je paša našao neimara koji se prihvatio izgradnje mosta, pod uslovom da klak kreč bude miješan sa kokošijim jajima i nezabijeljenom varenikom. Odmah nakon toga, paša je objavio narodu da će se most zvati-Vezirov most.
Naredio je stanovnicima Podgorice i njene okoline da ispune sve neimarove želje i otišao u Skadar sa uvjerenjem da će most biti brzo završen. Svake godine je paša slao glasnika u Podgoricu da provjeri da li je most gotov, ali je svaki put dobijao odgovor da most nije završen, a da se neimaru gubi svaki trag. Tek sedme godine se neimar pojavio pred vezirom koji ga je htio odmah objesiti.
“Nemoj me pogubiti, čestiti vezire”-rekao je neimar-“bar dok ti kažem zašto sam to učinio. Da sam kreč zagasio sa vodom, kao što svako radi i da sam odmah zidao most, bio bi to most kratkog vijeka. A ovako trajaće čitave vjekove i sve dok on traje, dotle će se i tvoje ime pominjati”.
Vezir mu je povjerovao i most je uskoro bio gotov. Kasnije su Turci na mostu podigli dvije kule koje su imale velika gvozdena vrata. Vrata su se zatvarala nakon zalaska sunca, a otvarala u zoru.
U vrijeme oslobodilačkih ratova, 1876. most je porušio austrijski kapetan Hator, dobrovoljac u crnogorskoj vojsci koji je bio opčinjen ljepotom mosta kojeg je morao porušiti. Prije rušenja, napravio je njegov crtež i na taj način sačuvao njegov prvobitni izgled.
Strani putopisci koji su tokom 19.vijeka pohodili Podgoricu ostavili su opise i Vezirovog mosta. Tako Ekar, francuski konzul u Skadru, opisujući Podgoricu između ostalog je rekao:
“Na rijeci Morači, ondje gdje se završava podgorička teritorija, nalazi se lijepi most od jednog svoda čija je visina iznad površine vode 153 stope. Naziva se Vezirov most. Podignut je od onog istog Mehmed-paše koji je sazidao most na rijeci Kiru”.
Most je rekonstruisan nakon oslobođenja Podgorice 1879. Iako su graditelji nastojali da mu sačuvaju prvobitni izgled, sagrađen je uz dosta izmjena.
Sačuvan je podatak da je, još za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša, most minirao Jovo Lisičić kako bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužem i Nikšićem. Iz istog razloga, pokušavao je da most digne u vazduh Petar Nešov iz Pipera za vrijeme vladavine knjaza Nikole 1876.
I Austrijanci su, prilikom povlačenja iz Podgorice bombardovanjem pokušali da ga sruše, ali im nije uspjelo.
Vezirov most danas, foto: Aktuelno.me
Dugo je most odolijevao i prirodnim stihijama, kakva je bila poplava 1906. kada mu je voda sasvim ispunila visoki luk i skoro ga prekrila. I tokom II Svjetskog rata, Njemci su minirali most, ali nisu uspjeli potpuno da ga poruše.
Nakon II Svjetskog rata, Vezirov most je potpuno porušen i podignut je novi, koji sa starim mostom nije imao ništa zajedničko. Čak ni ime.
Dokumentarna emisija “Tragovi” RTCG
Join the discussion
Đulići, ne Đurić