Zaboravljeni katun Zakraje i priča o Klaudiji Šifer

Na zelenom tepihu, prosulo se žuto cvijeće. Nigdje nema vunenih oblačića da ga skrate za glavu. Nema krave da preživa i repom tjera dosadne muve. Obrasle kolibe, oburdani savardaci, pokidani torovi… Mir je bučan na planini, a mi smo tragali za nekim zvukom da ga razbije.

Zakraju nije bilo kraja, prostrana polja okruživali su planiski vijenci ispod kojih su se zelenjeli gusti omari. Ovaj nevjerovatno lijep katun ostao je pust. Taman kada smo izgubile svaku nadu da ćemo naći sagovornika, u daljini ugledasmo čovjeka u bijelom odijelu, koji je radio oko pčela. Pođosmo ka njemu. Pčelar nas uputi u kolibu koja se nalazila kraj velike kuće, okružene visokim drvećem.

Prijatna starica, ubrađena u maramu, poželjela nam je dobrodošlicu i rekla da je sačekamo u kući dok namiri krmad. Blagorodna planinka nas ugosti kao svaka dobra domaćica. Njeno ime je Jelena Jovanović iz sela Liverovića. Kaže da je rođena na planini i da je dovijeka na nju izdizala, te da će izdizati sve dok bude mogla.

,,Lijepa je planina, ali samština je velika’’ – tužno će starica.

U to dođe i domaćin od ‘čela kojeg je jedna pečila u donju usnu. Dušan Jovanović, naizgled stroge pojave, ali istinski šaljidžija i vedar starac, čim nas ugleda obrati se Jeleni : ,,Bako, slij im kalicu, ove đevojke su gladne.’’ Uzalud smo se nećkale, čekala nas je tek slivena kalica, uz domaći hljeb, što se uvijek smatralo i smatra najvećom čašću za gosta.

Rekoše nam da smo im prvi gosti i da je katunu nema nikoga.

Zakraje je katun na kome izdižu iz Župe i to iz sela: Liverovića, Carina i Bastaja, zatim iz Bršna i iz Ozrinića.

,,Valtazar Bogišić je stvarao zakon za vrijeme kralja Nikole. Zakonom je sve uređeno, da se ne bi gužvali, podijeljena je planina po plemenima. Kome nije odgovaralo morali su kupovati pravo da izdižu na drugo mjesto. Znam neke što su dali pet volova da bi izdizali tamo đe im je više odgovaralo. Ne može se krava držati bez planine. Otkako je nastao čovjek nije bilo lakše držati stoku no danas. Ja uključim agregat, pa muzilicu, pušim i sjedim dok se krave muzu. Nekad sam 40 dana ovo ručno kosio, danas treći dan sve gotovo’’ – kazao nam je domaćin.

U Zakraju je nekada izdizalo 40 domaćina. Odlijegala je planinom pjesma čobana i zvuk čaktara, dok danas Jela i Dušan su jedini čuvari planine. Kažu da je ovim stranama bivalo i do 2000 ovaca, dok danas ih najviše bleji 150.

Priča nas vrati u vrijeme koliba i savardaka, ognjišta i veriga, kada je pucketala vatra i varila se varenika, dok je ispred kolibe neki šarov lajao na zvijezde. Nekada se preko četiri sata dogonilo iz sela na konje sve što im je bilo potrebno za planinu. Obavezno su se nosile: kalice, kace, mješine, sirišnjak, stap za maslo, burilo za vodu, suknena roba i malo posteljine.

U vrijeme kada nije bilo čoka i pašteta, čobani i planinke su krčkali na verigama kačamak, krompir, maune, koprivu, raštan… Igralo se prstena uz lojne svijeće, vodili se umni razgovori, borili su se udruženi sa ćudima prevrtljive planine. Danas nikog nema.

Planina je imala toliko toga da daruje. Brale su se maline, borovnice, jagode, razni čajevi, a najviše ljubičica. Pamti Dušan da je njegov brat ubrao dosta ljubičica koje je Jelena osušila i za to što je prodala kupila mlin za kavu. Dok je radila fabrika ljekovotog bilja u Risnu, u prodavnici na Krnovu se otkupljivalo svašta, pa čak i puževi, mašina sa bukve, kora od smrdjike, gljive, crvena đetelina…

,,Kad krenu đeca u školu, sve mi odole žene bi se okupile, pa beri malina i jagoda, te prodaj, pa od toga opremi đecu da se obuku, obuju i kupe knjige. Bio je autobus sa Krnova te je išao u Pljevlja, pa sve smo mogle na pjacu prodati’’ – vratila se baka Jelena u te dane.

Na Zakraju nema izvora, ali postoje bunari žive vode, koji se zovu Ublovi. Njih je radio Dušanov đed 1806. Kraj tih Ublova je dolazila Klaudija Šifer 90-tih godina. Kažu da se slikala u kabanici sa Jeleninom sestrom Martom jer je htjela Klaudija da bude planinka bar za sliku.

Tada je nastala zanimljiva pjesmica : ,,Sa Krnova vuk zavija, đe si Šifer Klaudija’’ 🙂

Za još zanimljivih priča o zaboravljenim crnogorskim selima, posjetite blog Stazama.me