Postojaće Bukovica sve dok je Durmitora i Drobnjaka!

Dok stojiš  nagnut nad mostom gledajući kako polako klizi čarobna rijeka, spoznaš mudrost, čuješ sonatu bogova, osjetiš spokoj… Postoji jedna takva Rijeka, koja kao djevojka, zaljubljeno gleda u silinu Durmitora…Ona pjeva kamenju slatku  uspavanku dok ga ljuljuška i kotrlja… Nad njom mušice plešu kao vile, dok je vrbe žalosno miluju…

Postoji i postojaće ta rijeka sve dok je bukvi koje je čuvaju sa padina, sve dok je Durmitora i Drobnjaka!

Probijasmo se kroz treperave bukove šume do kamenog mosta čiji su lukovi spojili sjenovite kuće Vemića sa kućama: Žugića, Šušića, Čupića, Nedića, Srdanovića, Zekovića, Vukovića, Poleksića… Gledasmo je sa mosta kako se preliva, ali nas njena muzika povuče ispod mosta da je bolje oslušnemo. Sa melodičnim ritmom Bukovice, pođosmo na obližnji brežuljak, koji se naziva Banja luka, gdje se usidrila crkva Svetog Đorđa davne 1885.

Bećo Jovanov Vemić – Bukovčanin koji je preživio Titanik

Kraj crkve ugledasmo grob Beća Jovanova Vemića, čuvenog durmitorskog pustolova, koji je preživio Titanik ! Naime, priča govori kako se mladi Bećo zaputio iz Donje Bukovice u svijet davne 1906.

Radio je na brodogradilištu u Engleskoj i u najnižoj klasi nekako se ukrcao  na najčuveniji brod u želji da preplovi okean. Kada je ledeni okean u aprilskoj noći 1912. progutao mnoge živote, Bećo je uspio da preživi. Ubrzo se nakon toga vratio u rodno selo, bez blaga, ali bogatiji za priču o brodolomu, koju je prepričavao brojnim Bukovčanima. Sudbina je htjela da preživi Titanik, ali nedugo zatim ga je srce izdalo na pragu kuće, iako nije imao ni 35 godina.

Novinski članci, zapisi i slike o velikoj tragediji Titanika čuvane su u škrinji u kući Vemića sve dok Njemci nijesu došli u selo ’43.god. i svog ga spalili.

Zaboravljene seoske škole

Zaputismo se dalje selom, koje je toga dana bilo neobično živo jer su žene grabuljale osušeno sijeno, dok su muškarci vilama pravili neobične male naviljke.

Koševina je izgleda  vratila u selo one koji su učili prva slova u seoskoj školi, koja je nekada brojala i do 50 đaka. Već odavno u njoj miševi nagrizaju školske klupe. Ispred  škole zatekosmo 7-8 krava kako planduju i povremeno trzaju glavama u želji da rastjeraju gomilu muva koje su ometale njihovu popodnevnu sijestu.

Polja nepokošene trave su se bijeljela cvijetnim glavama hajdučke trave. Na obližnjem partizanskom spomeniku pročitasmo ispisana imena onih hajduka kojima ova trava nije uspjela da zacijeli smrtne rane. Ispod petokrake, uklesana imena boraca palih u NOR-u iz Donje Bukovice, Kosorićke Bukovice i Borovca, koji su rođeni u ovom kanjonu, a ginuli širom domovine.

Kule Šušića i Čupića

Među bijelim poljima sporiša, bijelja bješe kula Čupića koja nas posmatrala sa svih svojih šest prozorčića i sedmim na tavanu. U Donjoj Bukovici su nekada postojale samo dvije kule: Šušića i Čupića. Velelepne kamene građevine bile su komotne roditeljima, brojnoj braći i sestrama, snahama, jetrvama, zaovama… sve dok nijesu postale tijesne, sve dok svako nije poželio da sa zasebnog prozorčića  gleda svoje parče neba. Jedino se u tim dvijema kulama danas ne živi.

Susret sa Beograđankom koja potiče iz kule Čupića

Neočekivavši nikoga i ništa, zaprepastismo se kada ugledasmo nedovršenu i jednu dovršenu vikendicu iza kule i vidjesmo prijatnu gospođu Radmilu Čeperac, koja zajedno sa suprugom Perom, dolazi svakog proljeća iz Beograda da provede pola godine pod Durmitorom.

Na nedovršenoj vikendici, kreativna Radmila je iscrtala neobični planinski pejzaž, kojeg je okruživalo brojno cvijeće, usađeno u starinske posude i čajnike, kao i neobično lijepi drveni umivaonik kojeg je Radmila pefarbala u žutu boju. Njena baka je poticala iz kule koja se nazivala Lazarića, a koju su sagradili braća Čupići davne 1899.godine. Danas se kula dijeli na 4 dijela, a već 40 godina niko u njoj ne živi.

Napoji nas divna gospođa hladnom izvorskom vodom i iznese razne đakonije. U hladu nam je pričala o ljetima u Bukovici i kako će im ubrzo unučići doći u posjetu. Kaže da se međusobno druže i obilaze, prave ručkove, pite, kupaju na rijeci za čije se očuvanje bore zajedno sa ostalim mještanima. Ona nam pokaza put do kupališta zvanom Bukovi, na kojem se prošlog ljeta  brčkalo čak 150 kupača. Kažu da uskoro organizuju akciju čišćenja rijeke.

Bukovi

Pozdravismo ljubaznu beogradsku damu i uputismo se do drvene kafane od koje se odvajao puteljak do kupališta, zasut divljima jagodama koje smo nabadali na slamke trave praveći rubinske đerdane.

Kada ugledasmo Bukove, ostasmo zatečene neopisivim umjećem prirode koja je ispod niskog kamenog vodopada uklesala tri okrugle banje. Na banjama su se stvarali klobuci koji su činili da shvatimo da se nalazimo pred tri čudnovata prirodna đakuzija. Koliko god pokušavale da fotografišemo taj momenat, nije nam uspjevalo za rukom da uhvatimo njegovu magiju. Ko je jednom sišao do rijeke, slušao prijatni buk Bukova, jeo jagode dok je pokušavao da održi balans, preskačući sa kamena na kamen, taj je tu sliku ovjekovječio u svojoj neizbrisivoj memoriji.

Priče mještana

Zetekosmo se ispred kule Šušića, gdje ugledasmo porodicu Šušić kako plasti. Kažu da su zime surove i da su mnogi zbog toga otišli. Rekoše nam da drugi dolaze u ove krajeve da budu na snijegu, skijaju, uživaju u zimskim čarolijama, a oni ga ne mogu ni na razglednici vidjeti koliko im je muke zadao.

U kući Veselina Žugića nas dočekaše veseli domaćin čije ga ime sa pravom krasi, koji ima i veselu suprugu Milojku, dok su im društvo pravili brat Miajilo i snaha Nada. Počeše da nabrajaju koliko je selo bilo puno i koliko ih ima sada. Od nekada 50 domaćinstava u Bukovici zimuju  šest  i tri na Borovcu, od kojih su dvojica  odlučili da ne dočekaju ovu zimu u selu. Sjetiše se školskih dana, koševine, igranki. Miajilo se prisjeti tog vremena pa reče: ,,Duhoviti su ljudi bili. Mi omladina smo išli na igranke, pa se uz lampe postvi 10 kapa i sakrije prsten. Do stotinu se igra, pa se kareti, postavi se samar pa nekog sjednu… Ma to je komedija bila, pravo veselje.’’

Osvrnuše se na dragu rijeku koju čuvaju, pa nam rekoše da je nekada bilo preko 30 vodenica na Bukovici. Lazar Sočica je imao tri. U ataru Donje Bukovice su bile izgrađene grupe vodenica. Radile su vodenice Save Srdanovića, kao i dvije vodenice Vemića. Najveći dio njih je radio samo sa jednim vitlom, mada ih je bilo i sa dva. Uglavnom su radile cijele godine, mada u ljetnjim mjesecima i za vrijeme suše posustane voda i meljava je sporija.

Bukovčane je udružila  rijeka kraj koje je svako satkao poneku magičnu uspomenu. U njoj su im prsti zebli, kraj nje su sanjali, ljubavili, odmarali, dok ih je ona umirvala i uspavljivala. Oni su shvatili značenje stare indijanske poslovice koja kaže da moraš rijeci dati ljubaznost i pažnju koju bi dao svom rođenom bratu. Čuvaju je od zlonamjernika jer postoji još jedna indijanska poslovica koji Bukovčani znaju:,, Tek kada poslednje drvo bude posječeno, tek kada poslednja riba bude upecana, tek kada poslednja rijeka bude zatrovana, tek tada će čovjek shvatiti da ne može jesti novac.’’

I zato postojaće Bukovica sve dok je bukvi koje je čuvaju sa padine, sve dok je Durmitora i Drobnjaka!

www.stazama.me