U Veneciji, u ulici Cannaregio 2372 u dvorištu jedne stare zgrade vidjećete natpis na mermernoj bijeloj ploči: ANNA MARIA MAROVICH.
Da, bila je Crnogorka. Zgrada u čijem se dvorištu nalazi natpis bila je njena ustanova za zbrinjavanje žena kojima je potrebna pomoć– prva takve vrste u Evropi.
Pročitajte priču o ovoj multitalentovanoj ženi porijeklom iz Dobrote koja je ostavila neizbrisiv trag u istoriji.
Vraćamo se u 19.vijek…
Dobrota, naselje ušuškano između Kotora i Ljute, bilo je početkom 19.vijeka dom uglednih plemićkih porodica. Pomorska tradicija Bokelja upravo tada doživljava svoj vrhunac a Dobrota broji 35 brodova i 443 službeno prijavljena pomorca.
Čak 26 starih dobrotskih porodica se ističe svojim bogatstvom, baveći se pomorstvom i trgovinom: Andrić, Dabčević, Dabinović, Dobrilović, Ilić, Ivanović, Ivanović-Moro, Janošević, Kamenarović, Klačević, Kosović, Marović, Matović, Mijaljević, Milošević, Milović, Oparenović, Pasinović, Petričević, Petrović, Radimiri, Radoničić, Tomić, Tripković, Vicković i Vulović.
Potomak dvije istaknute dobrotske porodice, čiji je životni put i djelovanje u velikoj mjeri bio povezan s Venecijom, je i pjesnikinja, slikarka i dobrotvorka Ana Marija Marović (1815–1887), ćerka brodovlasnika i trgovca Josipa Marovića i Marije Ivanović.
Porodice Marović i Ivanović
Porodica Marović je jedna od najstarijih i najuglednijih u Dobroti. Uz porodice Radimiri i Kamenarović, smatrali su se najjačim trgovcima toga vremena.
U 19. vijeku porodica se može pohvaliti sa čak 13 kapetana duge plovidbe. Iz roda Marović potiče istaknuti kapetan Ilija, odlikovan 1836. od austrijskoga cara Ferdinanda V. za zasluge iskazane prilikom spašavanja jednoga engleskoga trgovačkog broda.
Po broju zaslužnih pojedinaca ne zaostaju ni Ivanovići. Najveću su slavu donijela braća Marko i Jozo, porazivši brod tripolitanskih gusara u atinskoj luci Pirej 1756.
Uvršteni su u vitezove sv. Marka te počašćeni naslovom conte veneto. Danas možete obići baroknu palatu porodice Ivanović u Dobroti.
Otac Josip Marović i majka Marija (rođena Ivanović) odlučuju da napuste Boku i Dobrotu i naseljavaju se u Veneciji gdje su dobili ćerku Anu Mariju 7. februara 1815.
Atipična bogata djevojčica
Rođena u gradu koji je važio za centar zabave, kulture i nesputanog načina života, okružena izobiljem i ljubavlju svojih roditelja, Ana Marija je mogla da živi životom bezbrižne djevojčice. Ipak, njena skromnost i čvrst karakter joj nisu dozvoljavali tako nešto.
Umjesto raskoši, njenu pažnju privlači bijeda na ulicama Venecije pa ostaje ubilježeno da je još kao djevojčica pomagala siromašnu djecu novcem koji je zarađivala prodajom kanarinaca. Danas zvuči neobično ali u to vrijeme, kanarinci su bili poželjan dekor u bogataškim kućama. Ani Mariji su roditelji ispunjavali svaku želju, a kanarince su joj donosili i mnogobrojni prijatelji kuće porodice Marović. Ona ih je krišom prodavala i na taj način počela svoj humanitarni rad kojim će se baviti cijelog života.
Sukob sa roditeljima
Kada je imala sedam godina, roditelji su je povjerili Danielu Canalu, svešteniku koji je važio za izrazito učenog čovjeka koji se dugi niz godina bavio i humanitarnim radom. On je trebalo da je pripremi za prvu pričest međutim, ispostaviće se da je obilježio njen životni put.
Njegova svestranost kao učitelja s jedne, a imućnost roditelja s druge strane, omogućile su ovoj talentovanoj djevojčici svo potrebno obrazovanje. Bila je lijepa i izrazito talentovana za pisanje, muziku i slikarstvo.
Sa 12 godina je pisala pjesme potpisujući ih pseudonijumom Filotea, njene muzičke kompozicije su se izvodile u Venecijanskim crkvama i samostanima ali najuspješnija je bila kao slikarka. Najveće priznanje doživjela je kada joj je austrijski carski dvor 1845. povjerio oslikavanje dvorske kapele u Schönbrunnu.
Sva njena djela bila su protkana duhovnošću i željela je posvetiti se takvom načinu života odlaskom u samostan.
Međutim, nailazi na protivljenje roditelja koji su za nju planirali drugačiju budućnost, sličnu onoj koju su imale bogataške djevojčice toga vremena.
Kao uspješna djevojka iz ugledne kuće bila je rado viđen gost na zabavama, koncertima i u pozorištu. Međutim, nju to nije zanimalo.
Roditelji su je vodili je u posjete prijateljima i na zabave, nadajući se da će zaboraviti na odlazak u samostan ukoliko je zainteresuje neki od mnogih prosaca.
Ipak, to se nije desilo a pokazaće se da je birala srcem i ostavila trag u istoriji. Na ovaj ili onaj način, njena ličnost je pronašla put do slave.
Ostao je dogovor da neće postati redovnica ali da će provesti život neudata, posvećena onome što ju je najviše ispunjavalo – humanitarnom radu.
Humanitarni rad i životno djelo
Ana Marija je koristila jednu pogodnost bogatstva svojih roditelja–poznanstva sa uglednim porodicama Venecije kojima je bila okružena kako bi pomagala siromašnu djecu i ugroženo stanovništvo. I to je činila od malih nogu.
1838. je osnovala dobrotvornu organizaciju kojoj je pristupio veliki broj ljudi. Venecijanski patrijarh svrstao je među „prve kćeri Venecije“ odajući joj priznanje za predan humanitarni rad. Imala je njegovu podršku ali i ugled u svim slojevima društva.
Deset godina kasnije izlaže svoj život opasnosti zalazeći na prve linije fronta kako bi obilazila ranjenike tokom petomjesečne opsade grada od strane austrijske vojske koja je došla u sukob sa pobunjenim gradskim vlastima.
Ipak, njeno životno djelo je osnivanje „Zavod za moralno spašavanje žena i djevojaka“ nazvan po njenom duhovnom učitelju „Istituto Canal“ . Ustanova je počela sa radom 1864. a primala je počiniteljke krivičnih djela, prostitutke i žene koje bi se vraćale sa izdržavanja zatvorske kazne. U Institutu se radilo na njihovoj rehabilitaciji, a da bi im se vratilo dostojanstvo učile su i obrazovale se za razna zanimanja kako bi se što lakše vratile normalnom društvenom životu.
U svemu ovome, Ana je nailazila na razne poteškoće i neodobravanja, napade štampe i javne osude a ustanova koju je osnovala na neki način postoji i danas. Naime, po uzoru na njen Institut otvorena je ustanova Casa di Nazareth u Milanu. Nakon samo četiri godine rada, Istituto Canal i Casa di Nazareth spojeni su u jedinstven Zavod te i danas postoje kao jedna ustanova.
1864. ispunila je sebi najveću želju–postaje redovnica
Ana Marija je sama donijela odluku o spajanju svoje ustanove sa onom u Milanu, na negodovanje suosnivača, svoga duhovnog učitelja sveštenika Danijela Canala. Smatrajući da je to u višem interesu, odrekla se ideje koju je stvorila i prepustila je Milanskom svešteniku. Nedugo zatim, ispunila je sebi i najveću želju; u svojoj 49. godini započela je svoj samostanski život kao Ana Marija Marović.
Narod je nazivao La santa Marovich, a mletački patrijarh, kardinal Giuseppe Sarto (poslije papa Pio X) navodi da je Ana Marija blagoslovljena građanka Mletaka i njihov ponos.
Umrla je u 79-toj godini života i sahranjena je u na groblju S. Michele u Veneciji, uz sve počasti zaslužne građanke.
Ipak 1926., njeni posmrtni ostaci prenešeni su dvorište Instituta kojeg je osnovala. Ondje se i danas vidi bijela mermerna ploča na kojoj je urezan natpis ANNA MARIA MAROVICH . Na njen grob u središtu Venecije svakodnevno dolaze poštovalaci njenog lika i djela. Očekuje se njeno skoro proglašenje blaženom od strane katoličke crkve.
http://www.matica.hr
www.bokanews.me
Join the discussion