Aleksandar Perović je odmalena znao da želi da pomaže ljudima ili životinjama. Vremenom je odabrao drugu grupu, završio biologiju i zaposlio se u nevladinoj organizaciji CZIP. Iako se oni bave izučavanjem ptica, okolnosti su dovele do toga da Aleksandar danas izučava krupne zvijeri, što mu je posebno drago. Njegov posao podrazumijeva mnogo terenskog rada, na kojem sakuplja materijal, koji kasnije analizira i donosi zaključke na osnovu kojih imamo više podataka o prisustvu, ponašanju i vrstama krupnih zvijeri u Crnoj Gori.
„Zahvaljujući ovom poslu, upoznao sam svoju zemlju. Gotovo da nema kamena u Crnoj Gori na koji nisam kročio. Naš terenski rad traje tokom cijele godine, osim kada ima velikih snjegova. Uglavnom spavamo u šatorima ili nekom obližnjem smještaju. Ustajemo u 6h, jer se krupne zvijeri kreću uglavnom noću, pa ukoliko želite da pronađete njihove tragove, morate da poranite“, uzbuđeno Aleksandar objašnjava svoj posao.
Pretežno se bavi izučavanjem medvjeda. U Crnoj Gori živi mrki ili smeđi medvjed i pokriva 70% njene teritorije, ako izuzmemo primorje i veći dio Podgorice. Aleksandar kaže da ih prema procjenama ima od 280 do 320. On je imao priliku da se sa jednim od njih sretne – oči u oči. Bio je u blizini Stabanskih jezera, kada je sa kolegom ušao u šumu, kako bi prikupljao materijal za istraživanje.
„Kolega je krenuo jednim putem, ja drugim. Vidio sam izmet medvjeda i sagnuo se da uzmem uzorak. Čuo sam da nešto šuška u mojoj blizini, ali sam pomislio da je možda srna ili neka slična životinja. Međutim, kada sam podigao pogled, na 10 metara ispred mene stajao je medvjed. U tom trenutku sam mogao da procijenim da je medvjed star 4-5 godina i da ima oko 150 kilograma. Gledali smo se oči u oči 5-6 sekundi. Ja sam se iz čučećeg položaja polako pomjerio iza jedne bukve i počeo tiho da pjevam. Intuicija mi je govorila da treba da mu stavim do znanja da sam tu, ali da ne želim da ga ugrozim“, prepričava nam Aleksandar svoje jedinstveno iskustvo i onda kroz šalu dodaje: „Medvjedu se toliko dopalo moje pjevanje da je pobjegao i otrčao uzbrdo. Ja sam ostao na istom mjestu. Poslije 10 minuta, kada se adrenalin smanjio, ja više nisam mogao da se pomjerim, što mi narodski kažemo – noge su mi se presjekle“.
Ako vidite medvjeda, ne bježite, budite staloženi.
Iskoristili smo priliku da konačno iz prve ruke saznamo kako treba da se ponašamo, ako ikada dođemo u istu situaciju, odnosno, vidimo medvjeda.
„Ako znate da se krećete kroz stanište medvjeda, povremeno možete da pjevušite ili tapšete, kako bi im stavili do znanja da ste tu. Kada čuju tu buku, oni su spremni za nečije prisustvo. Takve životinje nepoželjno reaguju samo kada su iznenađene, napadnute ili kada naiđete na majku sa mladuncima“, objašnjava naš sagovornik i naglašava: „Medvjedi su radoznale osobe. Može se desiti da vas medvjed posmatra dok planinarite, a da vi toga niste ni svjesni. On će vas napasti samo kada je ugrožen. Ako se ipak desi da se sretnete, ne pokušavajte da mu pobjegnete. Ne pravite nagle pokrete, budite smireni i staloženi“, poručuje Aleksandar.
Njegov drugi susret sa medvjedom bio je sasvim drugačiji. Noge se nisu presjekle, već je imao prilike da mu se potpuno približi i analizira ga. U okviru projekta na kojem radi, Aleksandar je početkom oktobra sa kolegama postavio zamke za medvjede u Pivi i na Durmitoru. Samo dva dana kasnije, oglasio se alarm u Pivi. Medvjed, kasnije nazvan Borko, upao je u zamku. Kada su došli na teren, uspavali su ga anestezijom na kratko, kako bi mogli da obave sve analize i stave mu ogrlicu koja šalje signal. Borko se uskoro razbudio i odšetao, dok je ekipa bila na sigurnom.
„Mi preko satelita sada pratimo Borka, gdje se i koliko kreće, gdje planira da brloži, gdje su izvori hrane, koliko se približava kućama, napada li stoku i košnice“, ponosno govori Aleksandar.
Iako najviše voli da izučava medvjede, Aleksandar priznaje da vukove smatra za najinteligentnije životinje: „Opstaju toliko dugo, iako su pod stalnim pritiskom. Svi misle da su mede slatke, a da vukove treba ubijati.“
Objašnjava da su vukovi teritorijalne životinje. Žive u čoporima (roditelji sa djecom) i na jednom prostoru može da bude samo jedan čopor, koji je teritoriju označio urinom. To osjete drugi vukovi i ne približavaju se zauzetom mjestu.
„Obično istražujemo vukove u junu, kada imaju okot. Vukovi međusobno komuniciraju zavijanjem. Tada mi umjetno zavijamo na šta nam odgovaraju mladi, tek rođeni vukovi, koji su neiskusni i ne znaju da prepoznaju lažno zavijanje. To nam pomaže da vodimo evidenciju i saznamo gdje se nalazi čopor“, objašnjava nam Aleksandar i dodaje: „Vuk ima izuzetno izraženo čulo mirisa, pa može da osjeti čovjeka i na 10 kilometara udaljenosti, ako vjetar duva ka njemu ili možda mi imamo jak parfem“.
Sa istim oduševljenjem kojim priča o krupnim zvjerima, Aleksandar govori o cjelokupnoj prirodi Crne Gore. Zato naglašava da je važno čuvati njen biodiverzitet i zaštićene vrste.
„Crna Gora je jedinstvena – na 13 500 kilometara kvadratnih imamo nevjerovatno veliku bioraznolikost, što potvrđuje činjenica da imamo pet nacionalnih parkova i nekoliko parkova prirode – koju su proglašeni baš zbog te bioraznolikosti. Posebno ističem i da je oko 60% teritorije pokriveno šumom. Vjerujte mi, to nema nigdje u svijetu“.
Aleksandar Perović je pomogao da u okviru kampanje Evropske unije u Crnoj Gori „I ja sam sa vama“ prikupe podatke o sisarima – krupnim zvjerima, koji su zaštićeni projektom Natura 2000. O zaštićenim sisarima, više pročitajte
Join the discussion