Humane priče prolaze kroz najljepše krajeve Crne Gore

Ovo je priča o Kseniji, Vanji, Vuku i Andriji. Četvercu koji nam je prošlog vikenda vratio, ponekad i poljuljanu, vjeru u humanost. Ekipi koja nam je pokazala da dobre namjere, po nekom nepisanom pravilu, prolaze kroz najljepše krajeve Crne Gore.

Pitate se kuda vodi ova priča?

Da prvo, u kratkim crticama, opišemo njene junake.

Dr Ksenija Popović i dr Vanja Popović. Dvije sestre, Kolašinke, koje je profesionalni put vodio na različite strane. Od specijalizacija, edukacija širom svijeta, opet do rodnog mjesta.

Kada dr Ksenija završi sa svojom smjenom u Domu zdravlja Kolašin, radno vrijeme tu ne prestaje. Ona je jedna od onih koja u svom poslu pravi razliku i primjer da je biti ljekar mnogo više od profesije. Njena sestra Vanja, sada je na specijalizaciji u oblasti ginekologije u Beogradu, ali, iako je došla na odmor u svoje najmilije krajeve, bez premišljanja priskače u pomoć Domu zdravlja i Crvenom krstu Kolašin.

Vuk Radenović, bez njega ništa. Volonter Crvenog krsta Kolašin, uvijek prvi da pomogne. Momak, čiji vas veseli karakter, brzi um i spretnost, na prvi momenat iznenade, a onda, pokrenu da se i vi priklonite njegovoj energiji.

Iako tipski potpuno drugačiji, u svojoj humanoj misiji idealno se nadopunjuju. Zato je teško zamisliti ovu priču bez Andrije Šćepanovića. Kada se spoje Vuk i Andrija, prvi stižu do onih kojima su najpotrebniji. To čine i kao članovi spasilačkog tima na uređenim stazama Skijališta 1450 i 1600.

A dobra energija pokreće još bolju. Kad govorimo o Crvenom krstu Kolašin mislimo i na Milana, Miloša, Nikolinu, Boška, Anđelu, Nevenu, Marka, Željka, Srđu, Miladina…Mislimo i na podršku NVO „Sinjavinski maraton“ ali i ne sve ostale koji uskaču u pomoć.

#ShareMontenegro je imao tu privilegiju da prošle nedjelje bude dio jedne u nizu humanitarnih akcija. I da svjedoči dobrim djelima, popločanim stvarno najljepšim stazama Crne Gore.

Sa četvercem smo obišli sela i zaseoke Gornje Morače. Tamo, na vrlo razuđenom planinskom području do preko 1.800 mnv, žive čitave porodice, ali i oni usamljeni kojima je pomoć, kako medicinska tako i materijalna uvijek dobrodošla. I gdje se ljudska riječ, zagrljaj i čašica smijeha cijene možda više nego igdje.

Da je tako, uvjerili smo se na samom početku naše avanture kroz Moračke planine.

Već na prvom stajalištu jasno nam je bilo da, mještani, ovaj četverac dočekuju raširenih ruku. A u takvoj atmosferi potegnu se razne priče. Svaka nas je dovela do toga da moramo više cijeniti život.

Baš kao i svaki planinski vrh do kojeg su nam pogledi dosezali. Kao da jedno bez drugog ne ide. Ovdje barem ne.

A da nije sve baš tako idilično, surovo nam pokažu godine. Ljekarke i volonteri Crvenog krsta Kolašin vrlo često su gotovo jedine osobe koje stignu do pojedinih mještana udaljenih moračkih sela.

I opet smo, imali privilegiju, da sa strane posmatramo susrete koji vam izmame i osmijeh na licu i sjetu u srcu.

Dok Ksenija brižno, strpljivo, svojstveno samo ljudima koji stvarno vole svoj posao, pomaže svojim pacijentima da lakše prebrode staračke dane, Vanja uskače sa dodatnim važnim ljekarskim savjetima, a Andrija budno motri fali li im čega u kući pa da sljedećeg puta donesu.

Da znaju da imaju na koga da se oslone, pokazuju i oni. Iako ljudi ovih krajeva nisu skloni pretjeranom pokazivanju emocija, mi smo prisustvovali sasvim drugačijoj atmosferi. Niko se ovdje nije libio da zagrli i kaže veliko hvala.

Iako je pomalo i nezahvalno razdvajati bilo koga iz sjajne četvoročlane ekipe, nismo mogli da ne primijetimo poseban odnos koji mještani ovog kraja imaju sa Vukom. Kroz svojih 15 godina volontiranja u Crvenom krstu upoznao je gotovo svaku kuću opštine Kolašin. I u svakoj postao najpoželjniji gost, jer niko nije ostao imun na njegovu energiju.

Pa čak i oni koji, na prvu, izgledaju nedodirljivo. Zbog takvih Vuk posebno voli svoj poziv. Dopre do njih i otkrije onu drugu, pitomiju i vedriju stranu.

Onu stranu koja vam vraća vjeru u prave, zaboravljene, vrijednosti. I novi život. A pronašli smo je i na gotovo najudaljenjijoj tački našeg nedjeljnog puta – Bljušturnog dola, katuna na oko 1.800 mnv. Tamo je nas dočekala puna koliba, a uskoro stiže i prinova – djevojčica.

Kao nada da će ovi krajevi biti živi sve dok bude ljudi.

Kao nada da ćete i vi, koji čitate ove redove, krenuti primjerom Ksenije, Vanje, Vuka i Andrije. Baš gdje god da ste, i kad god ste u prilici.