Jelena Vicković i težak put do obrazovanja Crnogorki

„Crnogorska knjeginja Milena je 22. prošlog mjeseca srećno rodila kćerku. Čast mi je u prilogu dostaviti Vašoj Ekselenciji kopiju pisma kojim je ministar inostranih poslova obavijestio diplomatski kor o porođaju. Ženski pol nije mnogo cijenjen u Crnoj Gori da bi rođenje jedne princeze bilo predmet službenog saopštenja vladarima i šefovima republika“

Ovako je francuski diplomata Kanten de Mongaskon 5. maja 1881. obavijestio Ministarstvo spoljnih poslova Francuske o rođenju princeze Crne Gore.

Ako je kraljevska porodica na ovakav način dočekivala vijest o rođenju ženskog djeteta u kući, jasno je kakav je bio položaj žena unutar crnogorskog društva tog vremena. Samim tim, ni školovanje žena ne može imati dugu tradiciju.

Prvi pomen o školovanju ženske djece nalazimo 1867. godine, kada je Jelena Vicković na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala djevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za djevojčice otvorena je 1872. na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske djece. Druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. a treća u Baru 1901.

Iz najstarijih školskih propisa donijetih 1870. godine jasno se vidi da je roditeljima ostavljeno na volju hoće li slati žensku djecu u škole. Tek od 1914. zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske djece. Stoga momenat koji u kulturnoj i prosvjetnoj istoriji Crne Gore zaslužuje posebnu pažnju jeste:

Osnivanje djevojačkog instituta carice Marije 1869. na Cetinju

Institut je osnovan zahvaljujući svesrdnoj finansijskoj podršci ruske carice Marije Aleksandrovne. Inicijator osnivanja bio je knjaz Nikola I koji se za vrijeme boravka u Petrogradu susreo sa “kremom” prijestoničkog plemstva, a u tom okruženju bilo je i mnogo obrazovanih žena. Knjazu se dopala ideja da na Cetinju stvori “skromni rasadnik” kulture i proširi temelje školstva u Crnoj Gori. Sve  četiri upraviteljice Instituta bile su iz Rusije: Nadežda P Pacevič, Natalija LJ. Mesaroš, Julija A. Lopuhina, Sofija P. Mertvago.

Đevojački institut ili Ženski institut je prva ženska srednja škola u Crnoj Gori. Iako je prema Ustavu imao obavezu da primi 24 učenice, u prvoj generaciji je svega njih 12 pohađalo Institut sto jasno ukazuje na neshvatanje značaja školovanja zenske djece. Upisane učenice su imale 9 i više godina ali nisu znale da čitaju i pišu, stoga je Institut u početku imao i ulogu osnovne škole.

Nakon reforme 1900. (kada je školovanje produženo sa 6 na 8 godina), osnovna škola se završavala poslije dvije godine, a naredne dvije bile su namjenjene detaljnom obrazovanju i mogle su ga nastaviti učenice sa izuzetnim sposobnostima. Treće školovanje upisivale su najbolje učenice, one koje su se željele posvetiti učiteljskom pozivu.

Institut je najprije bio smješten zajedno sa Bogoslovijom (muška škola) u “Biljardi”. Kasnije je sazidana nova namjenska zgrada u blizini cetinjske “Lokande” na poljani “Romanovina”. Veliko zdanje na dva sprata useljeno je u jesen 1872, a imalo je biblioteku i prateće kabinete. Danas je u ovoj zgradi smješten Studentski dom.

Predmeti koji su se izučavali na Institutu bili su: srpski, ruski i francuski jezik, matematika, geografija, istorija i prirodne nauke, ženski ručni rad, domaćinstvo, crtanje, pjevanje, gimnastika, psihologija, logika i nauka o vaspitanju.

Misija Instituta je prije svega bila da djevojke pripremi za porodični život, a tek se na drugom mjestu važnost pridavala mogućnostima daljeg skolovanja ili uticaja na sredinu u kojoj su živjele. Samo mali broj vaspitanica se opredjeljivao za poziv učiteljice, između ostalog iz zbog toga što su poticale iz imućnih porodica, a i udajom su sticale visoke pozicije u društvu.

Ipak, mnoge su od njih nastavile započeto školovanje i ostavile neizbrisiv trag u istoriji. Primjera radi, prvi prevodilac Gorskog vijenca na francuski jezik (1916.) je Divna Veković koja je završila Djevojački institut na Cetinju. Ova Beranka je takođe ušla u istoriju kao prva žena ljekar u Crnoj Gori, završivši školovanje na medicinskom fakultetu u Sorboni.

Iako je Institut osnovan sa težnjom da se u njemu obrazuje lokalna, ženska populacija od 1869. do 1913. kroz Institut je prošlo 450 učenica, od tog broja njih 205 bilo je iz Crne Gore. U Institut su bile upisane: 230 djevojaka sa teritorije Austro‐ Ugarske, 213 iz krajeva koji su bili po vlašću Turske, 9 njih je bilo iz Srbije, jedna iz Bugarske. Do 1910. na Institutu diplomiralo je: 140 djevojaka, i to 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 3 iz Hercegovine, po 2 djevojke iz Srbije, Hrvatske i Albanije i po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske.

Prestanak rada djevojačkog instituta

Suprotno očekivanjima zvanične Crne Gore, rad u Institutu, kao i vaspitanje i obrazovni proces odvijali su se u ruskom duhu, dok su se društvene prilike i potrebe Crne Gore zanemarivale. Zbog toga je crnogorska vlada 1904. uputila zahtjev ruskom dvoru da se izvrši reforma nastavnih planova i programa Instituta. Zahtjev je odbijen i to je bio osnovni razlog sukoba zvanične Crne Gore i ruskog dvora po pitanju daljeg funkcionisanja Instituta što je za poslijedicu imalo njegovo zatvaranje.

Međutim jedno je neosporno, one Crnogorke koje su se školovale u Institutu odigrale su značajnu ulogu i ostavile su traga u sredini u kojoj su nastavile dalji život i rad u smislu borbe protiv ukorijenjenih primitivnih običaja, u vaspitanju djece, u higijeni, u načinu ponašanja i odijevanja.

Izvor:

www.muzejzena.me

www.montenegrina.net

 „Proces uključivanja žena u sistem obrazovanja u Crnoj Gori“ sociološkinje Mirjane Popović