Postoji jedno selo u kojem je istorija živopisnija i bogatija od svake legende. Selo kojim su hodili ratnici i sveci, u kojem se ponosni crnogorski krš rastopio u hercegovačku ravnicu. Zove se Kazanci.
Istorija kaže da su oko 1620. iz katunskog sela Velestova u ove krajeve pobjegla tri brata: Mijat, Pavle (Papo) i Antun. Pavle je imao četiri sina. Jednoga dana je njegov najmlađi sin, dok još bješe đetić, čuvao jarad. Napadnu vukovi, pokolju jariće, a on, ne smjevši se vratiti kući, pobježe. Ubrzo ga nađoše Turci. Uvidjevši veliku bistrinu momčetovu, povedoše ga sa sobom. Ubrzo se poturči, dobi ime Osman Pašić, nauči “knjigu” u Carigradu, pa zbog hrabrosti i vjernosti dobi čin paše. Službovanje ga povede do Kipra, Damaska, pa preko Anadolije, Egipta i Mađarske, nazad u nikad zaboravljene Kazance.
Za to vrijeme njegov otac postade knez, pa dočeka pašu u svom domu sa svim počastima. Kada paša spazi gusle na kojima je naučio guslati kao dječak, skine ih i zagusla. Jedna mu snaha zaplaka, a kada je upita zašto plače ona odgovori da je tako guslao jedan njen davno nestali djever. Paša upita bi li ga po čemu poznala, a ona reče da bi po crnom biljegu na desnoj mišici. Paša zavrne rukav košulje, pa pokaža biljeg.
Paša se nastani u Kazancima. Napravi kulu, a za svoju dušu i džamiju. Naseli poturčeno stanovništvo i ozida mekteb i medresu (osnovna i srednja vjerska škola). Svojoj pravoslavnoj porodici sa druge strane brda napravi crkvicu posvećenu Sv. Arhanđelu Mihailu, a za sve stanovništvo vodu, koja ostade poznata kao Pašino vrelo ili Stubanj voda.
Džamija je bila samo 8 godina u funkciji. Već 1683.Bajo Pivljanin ubi hodžu na minaretu sa stijene udaljene oko 500 metara, koja se danas zove Bajov medec. Razori džamiju od koje osta samo minaret i popali Kazance. Paša i muslimansko stanovništvo izbjegoše u selo Mulje, pored Avtovca.
Crkva je dva puta obnavljana. Izmiješali se nadgrobni kameni krstovi iz 17. vijeka, moderni crni mermerni spomenici i jedan neobični gvozdeni krst iznad glave austrijskog žandarma Janka Juretića. Kažu da majka pašina počiva ispod krsta sa uklesanim polumjesecom.
Negdje na pola puta između crkve i džamije, skromno skrivena pored džade dočekaše nas Pašina vrela. Niko nije vodu rušio, čak je za vrijeme Austrije i dograđena jer bez nje nisu mogli ni stanovništvo, a ni osvajači.
Nesvakidašnji je prizor visoka strijela minareta usred Donjih Kazanaca. Kao da je neko sa nebesa njime tu gađao i ostao zabijen u zemlju, nakošen na istočnu stranu. Divlja ruža iznikla je iz zida i napravila vrata na ulazu u minaret, ne dopuštajući nikome da pokuša se ispeti zavojitim stepeništem. Od 2005. minaret je nacionalni spomenik države BiH.
U Kazancima granice možda dijele, ali istorija i krv zauvijek spajaju ljude, kao da su svi seljani podignuti iz istog kazana.
Izvor: Stazama.me
Join the discussion