Miomir Maroš za Share Montenegro: Pet zanimljivih crnogorskih običaja

Miomir Maroš nije “samo” dugogodišnji urednik i voditelj Radio Televizije Crne Gore.

On je rizničar naših slabosti, ljepota i podviga. Kroz svoje emisije suptilno nas podsjeća ko smo i uči da je vrijedno samo ono što je iskreno i autentično. Inspiriše nas da trajemo, tragamo i poštujemo Crnu Goru.

Crnogorskim čitaocima ga nije potrebno posebno predstavljati. Odgledali smo na stotine njegovih emisija, a mnoge od njih postale su kultne, kao na primjer emisija o posljednjoj crnogorskoj virdžini, Stani Cerović iz Tušine kod Šavnika. Njegove emisije se ne propuštaju, gledaju iznova i čuvaju zauvijek.

Miomir je rado prihvatio predlog da za čitaoce Share Montenegro portala izdvoji pet zanimljivih crnogorskih običaja.

Da li i vi osjetite kad neko radi svoj posao iz srca?

1. Fašinada

Foto: Way to Monte

Fašinada je jedan od tri najznačajnija peraška običaja, pored dizanja mađa i gađanja kokota. To je najljepši bokeški običaj, po meni, sa mnogo lijepom porukom. Biće održan po 568. put ovog ljeta, dakle 22. jula.

Pred zalazak sunca, u peraškom akvatorijumu vezane su barke, u kojima su samo muškarci, plove od Perasta ka ostrvu Gospe od Škrpjela, noseći kamenje, kako bi bacanjem u more ojačali ostrvo. Žene ih tom prilikom pozdravljaju sa obale. Tokom ove svojevrsne procesije na moru, pjevaju se stare pjesme bugarštice.

Fašinada, od 2013., ima status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja.

2. Šestanski banir – ranka

Foto: Jedro

Banir ili ranka je vezana za područje nekoliko sela barske opštine, ne sprovodi je samo katoličko življe, već i pravoslavno, na Petrovdan, 12. jula.

Banir potiče od italijanske riječi bandijera, što znači zastava ili barjak. Taj banir se podiže kao barjak ili zastava. Naziv ranka potiče od toga što se podiže vrlo rano, prije svitanja.

Ljudi se okupljaju u selu dan ranije, pripremajući karakterističnu i interesantnu poslasticu, a to je prijesnac. Odlazilo se na brdo, podizala ranka, pojeo bi se prijesnac, onda bi se ponovo vraćali u selo i odatle odlazili za redovnim poslovima. Ranka ostaje od Tjelova jedne, do istog dana sljedeće godine. I običaj se tada ponavlja, tako da imamo ritual koji traje i živi.

Ljudi su ranije, a i mi danas to prihvatamo, vjerovali se da će podizanjem te ranke na brdo, imati plodnost, rodnost, uspjeh u radu, životu, svemu!

3. Sjedničarska igra prstena

Bukovica, foto: Stazama.me 

Igra prstena je bila najčešća zabavna igra koja se zbivala na sijelima, i sada ponegdje na sjeveru.

Postoje njene varijacije, ali se učesnici obično podijele u dvije grupe i traže prsten ispod kape, štapom. Ko sakupi više negativnih poena u traženju, koje se limitira npr. na 100, dužan je da „plati“ ili mu se taj gubitak pamti.

Duge seoske zime bivaju ispunjene ovom igrom i druženjima, najčešće su protivničke grupe iz dva različita sela, te se za narednu igru bira nova lokacija, kod komšija.

Ova zabava obiluje zanimljivim komentarima, šalama i degustacijom jela i pića. Testira se ovdje visprenost u sakrivanju, ali i otkrivanju gdje je prsten.

4. Viteške igre

Foto: Moja Crna Gora

Viteške igre su oblik zabave i sportskog nadmetanja mladih i starijih koje se organizuju najčešće povodom narodnih svetkovina, sabora, vjerskih ili državnih praznika.

No, one su i takmičarskog karaktera i mnogo se polaže na to ko će biti najbolji u individualnoj ili ekipnoj konkurenciji, ali u svakom slučaju se uspjeh shvata kolektivno, kao uspjeh sela ili plemena. U novije vrijeme, viteške igre su oživjele kroz razne manifestacije.

Najčešće viteške igre kod nas su: bacanje kamena s ramena, skokovi u dalj, vuča konopa i druge, a ima i vrlo simpatičnih na primorju kao što su: hvatanje pršuta sa jarbola i trka u vrećama, koje dobiju i komičnu dimenziju.

Pečenje rakije

S jeseni se u svim krajevima u Crnoj Gori peče rakija. Razni predjeli su poznati po dobroj rakiji od domaće i divlje kruške, ali i od drenjine, šljive i jabuke, i naravno grožđa.

Ranije su, pošto je bio skup, rođaci ili selo, imali zajednički stari kazan za pečenje, a sada se kupuju češće jer su jeftiniji i obično služe za jedno domaćinstvo.

Tradicionalno pečenje je početkom oktobra, od divlje kruške ili dunje najmanje izađe rakije, svega nekoliko litara, ali zato od grožđa i šljive puno više, od 10-12 litara. Neki su zagovornici usipanja šećera u trop za pečenje, ali vrlo malo, dok su drugi izričito protiv toga. Domaće rakije su uglavnom jače i prelaze preko 50 stepeni. Prije samog pečenja, od izmuljanog grožđa, ostavi se najkvalitetniji dio za vino.

Pred ulazak u Evropsku uniju, mnogi su u strahu što će naložiti novi propisi, jer ovakva djelatnost u većem obimu, ne bi trebalo da je dopuštena, priča se.