“Nama su instrumenti jezik, ruke i noge. Tijem mi sviramo…“

Mijat Mašković. Mladi student i pjesnik, nastradao u Španskom građanskom ratu gdje je otišao kao dobrovoljac. Njegov antifašistički karakter, svijest o toleranciji i važnosti obrazovanja i danas živi kroz sjećanje, ali i kroz Kulturno umjetničko društvo koje nosi Mijatovo ime.

KUD “Mijat Mašković” osnovan je na zasijedanju ZAVNO-a održanom u Kolašinu 15. i 16. novembra davne 1943, prvobitno kao prateća umjetnička trupa zadužena za podizanje morala borcima, da bi nešto kasnije dobio ime po Mijatu Maškoviću.

O tradiciji, drugačijem i odgovornijem odnosu prema nasljeđu, posvećenosti koja je donijela i status nosioca nematerijalnog kulturnog dobra te neraskidivoj vezi folklora i turističke ponude Kolašine i Crne Gore pričali smo sa Davorom Sedlarevićem, umjetničkim rukovodiocem KUD  “Mijat Mašković”.

Na samom početku razgovora podvlači da za sebe ne koriste termin „čuvara tradicije“.

„Titula ‘čuvari tradicije’ prilično je deplasirana u poslednje vrijeme ekspanzijom pseudonauke i velikog procenta izvođenja crnogorske plesno-muzičke prakse na plejbek ili uz falš što dosta medija, nažalost, prepoznaje upravo kao nekakvo “očuvanje”. Osamdeset godina postojanja KUD-a, ipak, nameće obavezu drugačijeg i odgovornijeg odnosa prema nasljeđu, stalne inovacije u radu, praćenje savremenih trendova i ono po čemu smo zaista jedinstveni – a to je studiozan istraživački rad. Iz takvog sistematskog pristupa došli smo i do statusa nosioca Nematerijalnog kulturnog dobra “Tradicionalne igre kolašinskog kraja” rješenjem Uprave za kulturna dobra od 2016. godine. Rukovođenje najbrojnijom organizacijom u Kolašinu nameće veliku odgovornost, ali je u isto vrijeme i čast. Podrazumijeva se i zahtjevnost, naročito u smislu izazova demografski negativne slike sa velikim osipanjem stanovništva. To vas tjera da ponekad izvlačite i poslednje atome kreativnosti, ali ne nauštrb kvaliteta“, kaže Sedlarević.

Prvi izvođački ansambl sa pjevačkim grupama i sekcijom za prenošenje kulturnog dobra ima preko 30 članova raznih uzraznih dobi, dok dječje grupe imaju preko 60 članova. Sedlarević smatra da je biti dio KUD-a, u Kolašinu, na svojstven način i privilegija i da uvijek postoji zainteresovanost novih članova.

„Interesovanje postoji naročito posle velikih uspjeha koje je KUD ostvario poslednjih godina, zanimljivih projekata i lijepih putovanja i turneja. Članstvo u KUD-u je na neki način dio porodične tradicije Kolašinaca i stvar prestiža, a gotovo svake godine neko od članova bude proglašen za učenika ili studenta generacije. Postavili smo visoke standarde u izvođačkom smislu, a tu nikada ne treba očekivati veliku brojnost jer je u ovom slučaju kvalitet ispred kvantiteta. Biti član KUD-a je privilegija. Nije riječ o pukom izvođenju nečijih koreografija, već i o upoznavanje nasljeđa na način kakav se još uvijek ne može dobiti u školama kod nas. Tako, već devet godina organizujemo Međunarodnu studijsku istraživačku stanicu plesno-muzičkog nasljeđa “Etno-kamp” koja jednom godišnje okuplja profesore i studente iz raznih zemalja, jer mi na našim obrazovnim ustanovama nemamo etnomuzikološke i etnokoreološke katedre. To je jedna od tri takve stanice u Evropi i predstavlja jedinu mogućnost u Crnoj Gori da dobijete validne podatke lišene kvazinauke iz spomenutih naučnih oblasti“, objašnjava naš sagovornik.

Sedlarević izdvaja i igre koje, prilikom svakog izvođenja, bude posebnu pažnju gledalaca. Kako navodi, sve naravno zavisi od toga šta želite da prikažete i kakav je karakter festivala i profil gledalaca.

„Izvodimo igre kolašinskog kraja koje nose svoj specifikum i uvijek su odlično prihvaćene od publike. Pored igranja po crnogorski, tu su i mnogi drugi plesovi poput kalopera, đidija, Vukića, Što drijemaš jadna, truse, sitnog tanca. Publika najbolje prihvata biraće kolo Što drijemaš, jadna, u kom je cilj probuditi djevojku koja “spava” u sredini kola. Ona se, pak, budi samo onda kada čuje ime svoje simpatije, sa kojom nakon “buđenja” zaigra po crnogorski. Dosta ansambala u Crnoj Gori uvrstilo je tu igru u svoj repertoar, ali je izvode uz plejbek i iz nekog meni nepoznatog razloga ne navode nigdje da je igra iz kolašinskog kraja. Takođe, “pozajmljuju” se načini buđenja koje su moje autorsko djelo i nadogradnja u skladu sa originalnim stilom i kazivanjima, ali to više govori o onima koji “pozajmljuju”. Dešava se, npr, da neki ansambl uzme moj muzički zapis iz moračko-rovačkog kraja i predstavi ga kao svoj – npr. iz Zete, iako je tamo zbilježen na drugačiji lokalno specifičan način. To je ta etika koja nam fali“, konstatuje Sedlarević.

Kako dodaje, posebno bogatstvo crnogorskih plesova jeste to što oni nikada u prošlosti nijesu izvođeni uz instrumentalnu pratnju, već samo uz arhaičnu pjesmu ili ritam koraka (“šutke”), a paradoksalno većina rukovodilaca ansambala tu činjenicu prenebregava i smatra je neatraktivnom za publiku što je dokaz elementarnog nepoznavanja sopstvenog nasljeđa.

„Mi nemamo problem sa potrebom “izmišljanja” tradicije i tzv. “umjetničkog aranžmana” jer je to u 90% sučajeva čisti kič. To smo – što smo i ponosni smo na činjenicu da imamo duboku konekciju sa prošlošću i kontekstom nošnje u kojoj su plesovi postojali u svakodnevnom životu izvan pozornice. Naravno, ne sporimo ni savremeno obrade i traženje inspiracije u motivima tradicionalne muzike, sve dok to ne pređe granicu dobrog ukusa i etičnosti. Ne postoji nasljeđe koje ne može da se izvede uživo. Mi do sada nikada crnogorske igre nijesmo izveli na plejbek. Kada se desi da nas organizatori uslove sa “moranjem” dovođenja orkestra (što je opet posledica višegodišnjih pogrešnih podataka dostavljanih međunarodnim organizacijama) mi im odgovorimo na način kako je Rade Danilović iz Morače 1935. godine odgovorio istraživačima sa Harvarda na pitanje kako je moguće da ne igraju uz svirku: “Nama su instrumenti jezik, ruke i noge. Tijem mi sviramo…”. Ipak, kada pošaljemo snimke i objasnimo karakter i istorijat plesova svi festivali nas prihvate sa zadovoljstvom posmatrajući nas kao pokretni muzej igre, pjesme i nošnje“, navodi Sedlarević.

 Govoreći o spoju tradicije i turizma, Sedlarević smatra da je od izuzetne važnosti umrežavanje kulturnog potencijala sa ovom sferom.

„Kolašin se ubrzano razvija na svim poljima i poželjno je da ga prati i osavremenjavanje ponude koja sadrži motive lokalnog nasljeđa. Postoji i opasnost prebrzog razvoja i gubljenja lokalnih posebnosti. Sa te strane potrebno je još više raditi na afirmaciji lokalnog kulturnog proizvoda jer turisti to i traže kada dođu u Kolašin, kao i uostalom mi kada odemo u neku zemlju: fascinirani smo ako vidimo nešto ruralno ili nešto što je opstalo gotovo neizmijenjeno do današnjih dana. Kod nas, moj je utisak, kao da se ponekad stidimo arhaičnosti – a to nam je zapravo najjače oružje“, smatra naš sagovornik.

Kako dodaje, njihova pjevačka grupa “Đude”, na primjer, prošle godine dobila je nagradu za najbolju evropsku priču o nasljeđu pod patronatom EU, Evropske komisije, Savjeta Evrope i Dana evropske baštine upravo za očuvanje tradicionalnog dvoglasnog sekundnog pjevanja.

„U našoj zemlji, pak, još nije dobila sličnu nagradu a pomenuti uspjeh nije bio ni motiv nekom od državnih zvaničnika da ih primi. Dokazali smo i bez domaće podrške da je naše nasljeđe dio Evrope, ravnopravno i više nego atraktivno. Ne mora svaka atraktivnost da bude ubacivanje električnih instrumenata, neartikulisanih bubnjeva, sintetičke horske podloge, neparnih ritmova, borduna i borbenih usklika. Crnogorsko plesno-muzičko nasljeđe možda je i najteže za interpretaciju u svom obliku zabilježenom na terenu i ne bi mu trebalo to oduzimati prilagođavanjem ograničenim mogućnostima ansambala. Nasuprot tome, njega treba u toj (arhaičnoj) formi da izvode samo najbolji i dovoljno edukovani, jer postavlja se pitanje: “Šta ćemo ako se isključi plejbek?”, navodi Sedlarević.

Da je folklor zaista privilegija odabranih, možda najbolje opisuje primjer Vladislava Medenice, najstarijeg člana koji ima svoju posebnu folklorašku priču.

Medenica je po godinama najstariji aktivni član i jedan od kazivača i konekcija sa prošlošću i kulturom sjećanja.

Još od srednjoškolskih dana bio je član raznih folklornih sekcija u različitim gradovima s obzirom i na to da je bio i nastavnik fizičkog vaspitanja. On navodi da je još kao dijete učio pjesme i igre od svoga oca na sjednicima u Morači, a kasnije kada je zašao u zrele godine, poželio je da to svoje sjećanje i znanje podijeli sa članovima KUD-a „Mijat Mašković“. Nakon intervjua u svojstvu kazivača, tu je i ostao sa željom da aktivno nastupa.

Može se reći da je najodgovorniji član i pravi primjer mlađima. Jedna od pjesama koju je on prenio je „Zmaj preleće s Mora na Dunavu“ koja je i nezvanična himna na svim nastupima društva. Ističe da je ponosan kada vidi i mlade generacije da sa zadovoljstvom uče pjesme i igre i tako prenose dio bogate kulturne baštine. Još uvijek je neizostavan na svim nastupima i turnejama, putovanja podnosi sa lakoćom i ponosan je što je dio sebe ugradio u ansambl na način na koji nekada nije ni mogao da zamisli.

Njegov način pjevanja, boja glasa i ornamentika i danas su tema raznih etnomuzikoloških istraživanja. Obožavaju ga naročiti mlađi članovi, dok stariji ističu njegov smisao za humor i bezbrojne anegdote kojima ih svakodnevno uveseljava. Izradio je, kao vješt stolar, i velik broj rekvizita potrebnih za koreografije i scensku reinterpretaciju određenih rituala na sceni koju ansambl praktikuje (petrovdanski i đurđevdanski običaji, pokladne igre sa maskiranjem, sjednici i igranke sa katuna i td.)

Prije nekoliko dana je proveo gotovo 12 sati na planini u nošnji snimajući promotivni spot o Nematerijalnom kulturnom dobru „Tradicionalne igre kolašinskog kraja“ i kaže da mu to uopšte nije teško palo, već da je uživao u svakom satu provedenom na Sinjavini…