Gradonačelnik Prijestonice, Aleksandar Kašćelan, susreo se sa predsjednikom Crnogorske zajednice Urugvaja Nikolasom Nikom Klisićem. Oni su na Cetinju razgovarali o položaju crnogorske zajednice u Urugvaju, aktivnostima koje se preduzimaju radi dodatnog snaženja veza između dijaspore i Crne Gore, ali i o životu Crnogoraca u tom dijelu svijeta, od kojih su neki sedma generacija.
Saglasni su da, osim kulturnih veza, Crna Gora i njena dijaspora u Urugvaju mogu unaprijediti saradnju i u oblasti ekonomije, a Klisić kaže da crnogorska zajednica u Urugvaju trenutno broji 150 članova.
„Organizujemo kurseve crnogorskog jezika. Imamo i filmski festival. Ove godine prvu put smo organizovali ljetnju školu crnogorskog jezika. Model smo utemeljili na osnovu ovoga koji imate ovdje na Lovćenu jer sam imao priliku da prisustvujem sa kćerkama pretprošle godine“- objasnio je on.
Klisić navodi i da zajednica ima dobru saradnju sa Fakultetom za crnogorski jezik i književnost, koji im je pomogao oko metoda rada i nastavnih materijala.
Nikada nismo zaboravili Crnu Goru, niti naše porijeklo
Ovaj 45-godišnjak prve riječi na crnogorskom jeziku naučio je još kao dijete, a intenzivno se posvetio učenju jezika prije četiri godine, kako bi inače snažne veze sa Crnom Gorom dodatno učvrstio.
„Moj prađed Nikola Klisić je početkom 20. vijeka pošao u Argentinu tražeći bolji život. Jedno vrijeme živjeli su u Ćaku. Moj prađed i njegov brat su osnovali „La Montenegrina“. To je poznata kuća crnogorskih iseljenika. Tamo se upoznao sa mojom prababom, koja je takođe bila Crnogorka iz Kotora – Danica Paskvali. Prađed je 1925. godine dobio je priliku da radi u Montevideu i tako su se preselili u Urugvaj“, ispričao je on.
Klisić kaže da se njegov prađed nikada nije vratio u Crnu Goru, a da je on, sa ocem, majkom i bratom prvi put vidio domovinu svojih predaka 1984.
„Bio sam mali. Imao sam jedanaest godina. Sjećam se da nas je porodica u našem selu Limljani dočekala s plotunima iz pušaka. Bili smo uzbuđeni, jer smo stalno u kući pričali o Crnoj Gori. Mi nijesmo nikada zaboravili Crnu Goru, niti naše porijeklo. Stalno su nam đed i baba govorili – slušajte mi nijesmo iz Jugoslavije, mi smo iz Crne Gore“, kazao je on.
U porodici je jedino njegov stric Danilo stalno govorio na crnogorskom jeziku, priča Niko, dodajući da je i njemu kao djetetu bilo veoma interesantno da uči maternji jezik. Prve riječi koje je tada naučio bile su voda, hvala, zdravo…
„Kao zreo čovjek, prije tri ili četiri godine sam intenzivno počeo da učim crnogorski kako bih komunicirao sa ljudima, sa rođacima. To je nevjerovatan osjećaj. Ponosan sam što sam uspio“, rekao je on.
Klisić kaže da je njegova porodica oduvijek bila uključena u brojne aktivnosti u Montevideu kako bi se sačuvala tradicija, igre i pjesme iz Crne Gore. Sada je izazov kako to prenijeti na mlade koje interesuju neke druge aktivnosti.
On je prve priče o Crnoj Gori iz vremena kralja Nikole, o tadašnjem Cetinju i Kotoru naučio od babe. Učila ga je i stare crnogorske pjesme kako bi ih u novoj domovini otrgla od zaborava. Tako je Niko još kao dječak naučio pjesme „Kraj Cetinja selo malo“, „Kralj Nikola na umoru“, „Volio bih da sam soko“, koje i danas pjeva.
Želja mu je da u Crnu Goru prenese dio uspješnog biznisa koji ima u Urugvaju i da kupi stan u svojoj i domovini svojih predaka.
Join the discussion