Na prekrasnom Durmitoru ništa nije slučajno. Nije slučajno što je baš ovdje Žabljak – grad sa najvećom nadmorskom visinom u jugoistočnoj Evropi. Mnogi će, zaneseni nevjerovatnim ljepotama ovog nacionalnog parka, reći da baš nijedno od 18 jezera nije slučajno baš tako lijepo i posebno. Da svaki vrh planinskog masiva ima svoj motiv i da priču neku durmitorsku priču…
A toga postaneš svjestan tek kad “obrneš” krug ili preciznije doživiš panoramsku turu “Durmitorski prsten” (76km).
Uz preporuku sjajnih domaćina iz Turističke organizacije Žabljak, Share Montenegro krenuo je u ovu avanturu sa čovjekom koji poznaje svaki pedalj Durmitora. Danilo Grbović i njegova agencija Summit Travel Agency svakog dana upoznaje veliki broj stranih i domaćih turista sa nevjerovatnom ponudom ovog nacionalnog parka.
A mi smo se još jednom uvjerili da su najbolji vodiči oni koji svoj posao ne doživljavaju kao obavezu, već kao čisto zadovoljstvo. Našem vodiču Dakiju, moraćemo ipak priznati, durmitorske ljepote idu dodatno na ruku 🙂
I nama je na ruku bilo vrijeme, savršen subotnji dan. Krenuli smo iz centra Žabljaka i odmah na početku morali smo stati da napravimo par fotografija, jer sa lijeve strane “puca” savršeni pogled na planinski masiv.
Put vodi ka Zminjem jezeru, ali mi smo nastavili do vidikovca iznad.
Sa vidikovca s jedne strane vidi se Crno jezero iz malo drugačije perspektive. Povela se polemika odakle je ljepše, sa koje visine… 🙂
Momčilov grad
Nedaleko odavde nalazi se Momčilov grad, odnosno ostaci srednjovjekovnog grada Pirlitora. U istorijskim izvorima se Pirlitor ne pominje, ali se vjeruje da potiče iz XIV vijeka i da ga je podigao Sandalj Hranić Kosača, bosanski vojvoda koji je do 1419. bio najmoćniji velikaš bosanske države. Pirlitor je poznatiji po epskom junaku vojvodi Momčilu koji je umro zbog izdaje svoje žene. Prema legendi Momčilo je imao krilatog konja Jabučila, mač sa očima, i bio je nepobjediv. Dok je vojvoda Momčilo jahao konja Jabučila, niko mu ništa nije mogao nauditi, niti ga je ničija sablja mogla sustići. O velikom junaku, njegovoj lijepoj ženi Vidosavi i čudesnom konju pročulo se svuda po svijetu. Danas je ovdje jedan od poznatijih restorana na Durmitoru i jedan od najljepših pogleda na nacionalni park.
Veličanstveni usjeci Tare
Kada se dalje krene “Durmitorskim prstenom” važno je da zastanete da vidite usjeke koje pravi kanjon rijeke Tare. Odavde se zbog dubine kanjona rijeka i ne vidi, ali jedinstvena divlja ljepota ostavlja bez teksta. Kao i mali Štuoc, “neupadljivi” vrh sa 1953 metara nadmorske visine. Zove se mali, jer ima velikog brata – veliki Štuoc koji je viši nekih 150 metara.
A čist vazduh ukazuje da ste se popeli visoko međ’ oblake…
Mala Crna Gora i vjera u dobre ljude
Kad kažemo visoko mislimo na selo Mala Crna Gora. Ko je ikad malo više istraživao o napuštenim, a specifičnim selima naše zemlje zna da se selo Crna Gora nalazi na nadmorskoj visini od 1700 metara. To što se nalazi na krovu Durmitora, što ovdje snijeg gospodari do maja pa mu se ne može ni mašinama prići samo je dio specifičnosti…Ipak, naš utisak je da ga posebnim čini nevjerovatan spokoj kojim je odisalo to jutro kada smo ga posjetili.
Ovdje malo ko živi, ali smo uspjeli da dobijemo osmijeh i pozdrav pun topline od jedne vrijedne starice koje ja bojažljivo provirila iz svoje kolibe. A onda smo od vodiča čuli da ponekad i preskoči da upozna turiste i seljane ovog mjesta iz jednog nevjerovatnog razloga.
Oni su toliko dobronamjerni domaćini da iz svojih skromnih koliba iznesu na trpezu baš sve. A za uzvrat ne traže ništa sem zahvalnosti. Ne razumiju zašto bi im neko ostavio novac… Dovoljno da shvatite kakvi ljudi ovdje žive… 🙂
Ta divlja Sušica
Sa vjerom u dobre ljude krenuli smo dalje. Do kanjona rijeke Sušice i predivnog vidikovca koji je u srcu šume i za koji se stvarno može reći – e ovo je netaknuta divlja ljepota.
Teren je pomalo nepristupačan, ali ništa strašno ako ste samo dodatno oprezniji. Ovdje je sve zeleno, puno života. Kao da se priroda potrudila da ostavi što ljepši utisak, prije nego promijeni svoje ruho u one crvene jesenje boje.
Sušičkog jezera, koji se inače nalazi na najnižoj tački Sušice – nije bilo, jer potpuno isuši u ljetnjim mjesecima. Najčešće do juna, planine se ogledaju na njegovoj površini. Prirodu čini još ljepšom, ali na pogled se nismo žalili.
Vodič Daki poveo nas je do izvora durmitorske vode. Hladna, pitka, okrepljujuća…Za put dalje.
Kad se udruže Tara i Sušica
Do još jednog vidikovca kanjona Sušice i Tare, onog kojeg češće gledate na fotografijama. Odavde se vidi, iz druge perspektive, selo Mala Crna Gora i sva raskoš svjetski poznatih kanjona.
I ovdje ćete sigurno sresti sve one avanturiste koji su krenuli u osvajanje Durmitora. Idealno mjesto za predah i fotografije koje se pamte.
Nedajno – neočekivano puno života
Još je dosta puta pred nama, pa smo nakon kraćeg odmora krenuli dalje – sljedeća stanica bilo je pivsko selo Nedajno.
Oko njegovog imena isprepletane su razne priče. Po predanju, nekada davno, dvojica braće nisu dozvolila da se ovdje izgradi manastir. Od toga – ne dati je i naziv Nedajno. Ovom selu pripadaju katuni takođe neobičnih imena – Pod Gomilom, Za Oštrom Glavicom…Ovo selo postalo je i poznato jer je rodno mjesto crnogorskog i jugoslovenskog funkcionera Vidoja Žarkovića. Prema najavama, uskoro bi ovdje trebalo da dobije i spomenik.
Čim smo stigli u Nedajno učinilo nam se da ovdje života ima više nego igdje. Žamor, kolibice pune ljudi, konji…iznenađujuće za nadmorsku visinu od 1463 metara. Vodič Daki poveo nas je na čašicu razgovora i domaći sok – do kafane MiloGora. Kazao nam je da je gotovo nemoguće proći kroz Nedajno, a ne svratiti ovdje. U tek nekoliko minuta shvatili smo da se, baš onako crnogorski, ovdje vode ozbiljni razgovori o svim važnim društvenim temama 🙂
Selo Trsa – idealno za rekreaciju
Krenuli smo dalje i sa lijeve strane puta vidjeli lijepo uređenu seosku crkvu Sv. Đorđa, a tu je i spomenik žrtvama II Svjetskog rata. Stigli smo do malog sela Trsa – specifično zeleno, sa tek ponekim manjim uzvišenjem. Zapravo smo stigli na pola puta naljepšeg durmitorskog prstena.
U ovim krajevima Pive možete kampovati, jahati konje, voziti bicikla, pridružiti se pješačkim turama…
Zaboravljeno, a tako vrijedno Pišče
I obavezno posjetiti selo Pišče. Danas sa rijetkim stalnim stanovnicima, a nekada poznato po velikoj zemljoradničkoj zadruzi “Bajo Pivljanin” i jednoj od najpoznatijih farmi ovaca. Danas su od nje ostali samo hangari kao podsjećanje da je ovo mjesto ipak moglo da bude centar života i proizvodnje.
Vodič Daki, koji Pivu poznaje taman koliko i Durmitor, skrenuo je malo s puta, da bi nam pokazao pogled vrijedan svakog dodatnog koraka. Onako zaslijepljeni brojnim ljepotama koje nam je pokazao, nismo ni vjerovali da nas tek nekoliko minuta dijeli od pogleda na veličanstveno Pivsko jezero.
Daki nam, nakon Pive, najavljuje potpuno drugačije predjele – planinske, divlje. Ukazuje nam da se prsten privodi kraju i da se vraćamo iskonskom Durmitoru.
Prutaš i Todorov ples s vilama
Na horizontu se ukazuje Prutaš (2393 mnv), masiv kao nestvarno nacrtan. Ali prije nego što mu dodatno priđemo, nekoliko riječi o dolini koja vodi do Prutaša, a koja nosi ime Todorov do. Postoji više legendi koje se vežu za ovaj predio.
Jedna kaže da je stasit momak po imenu Todor zavolio lijepu djevojku Ružicu iz susjednog sela. Planinske vile koje su obitavale u šumama, zalaskom Sunca spuštale su se u podnožje planine, kako bi zaigrale kolo na livadama punih cvijeća. Bile su izuzetne ljepote i zavodile su muškarce, a samo odabranima je bilo dozvoljeno da igraju u njihovom kolu. Jednom Todora pozvaše na planinu, u svoje kolo, pod uslovom, da ništa od oružja ne nosi sa sobom, ali Todor zaboravi nož koji je sa sobom uvijek nosio jer je bio čobanin. Vile su se naljutile zbog noža, ali možda i zbog ljubavi prema Ružici, podigle su ga u oblake i bacile niz litice. Po predanju, Todor je pao na grudi i odlomio jedan dio planine. Tako je vrh, u neposrednoj blizini Prutaša, dobio ime Gruda. Ružica se zbog velike tuge uputila u planine na suprotnoj strani, iz kojih se više nikada nije vratila.
Ovo mjesto, pored ove zanimljive priče, privlači pažnju svim putnicima koji zastanu da bi napravili posebnu fotografiju uz koju dobiju i ram.
Sedlena greda – prepoznatljivi durmitorski vrh
Još jedan ram vrijedan zaustavljanja i fotografisanja postavljen je nadomak Sedlene grede. Sedlena Greda (2227 mnv) ili Sedlo je planinski vrh u obliku sedla, a koji dominira nad pašnjacima Dobrog dola.
Čine ga dva vrha blizanca, od kojih je viši onaj južniji. Sa istog se pružaju vanserijski pogledi ka Dobrom Dolu, Pešćanskoj dolini, Stožini, Ranisavi, ka Prutašu, Štitu, Šljemenu i samom Bobotovom Kuku.
Filmska Stožina za kraj
I taman pri kraju prstena, kad prođete Valovito jezero i baš kad pomislite da ste sve ljepote Durmitora vidjeli, puca pogled na Stožinu. Daki kaže – pogled koji podsjeća na scene iz Gospodara prstenova.
Vrh Stožina (1908 mnv) nije tolko visok, ali je dobro poznat i poseban. Stožina se nalazi iznad zelenila Pošćenske Doline i predstavlja kapiju za Južni Durmitor.
Dolaskom na kapiju stigli smo i do kraja našeg puta…Dalje put vodi kroz pitoma durmitorska sela.
Dok prolazite kroz njih pomislite – ovdje i svako drvo ima svoje posebno mjesto i ovdje zaista ama baš ništa nije slučajno…
Veliko hvala Turističkoj organizaciji Žabljak i Danilu Grboviću iz agencije Summit Travel Agency.
Vidimo se ponovo!
+382 68 535 535
Join the discussion