Stari, dobri put prostirao se široko pred nama i vijugajući nas vukao naprijed, sve do sela Petrovići koje je spavalo dubokim snom, snivajući neka davna, bolja vremena.
Na zgradi željezničke stanice zatekosmo dvije ovce koje su tu pronašle hlad ili su, možda, čekale zvižduk starog, dobrog Ćira da ih povede do Trebinja gdje bi se zorile svojim krznima ispod platana. Kiše, snjegovi i godine izbrisale su metalni znak na kome piše – Petrovići.
Kroz slomljeno staklo na vratima nekadašnje kafane hitro izletješe dva vrapca ,,na bježu”, ne plativši račun za piće.
Ogromna zgrada OŠ ,,Jovan Draganić” ima više prostorija nego đaka. Njih 11 ukrašava njena okna, lijepeći sunce i cvjetove od papira. Ustanova stara 150 godina, nekada je brojala 370 đaka u vrijeme kad se mogao čuti huk Ćira, koji je donosio život i radost ovom selu.
Jedan od đaka ove škole, čuveni književnik Mirko Kovač je pisao:
,,Život pokraj pruge – o tome bi se naširoko moglo pripovijedati! Mi smo stalno šnjuvali, njuškali, svuda duž željezničke pruge, ispod nasipa i u tunelima, bilo da smo sami ili u čoporu, odrasli ili djeca; svako se od nas nadao da će jednom pronaći nešto vrijedno i izgubljeno; morao je nekom ispasti kovčeg sa stvarima, morao je neko u panici baciti kroz prozor torbu punu nakita ili opljačkanog blaga. Polazak svakog vlaka donosio je nešto novo i mamio nas dječurliju, da mašemo neznanim putnicima”.
Njegov drug iz klupe, Sava Popović, opisao nam ga je kao vragolastog dječačića, koji je bio osrednji đak ali ga je nemirni duh dovodio u nevolje, pa je često dobijao batine od učiteljice. Starina Sava, svojih 80 ljeta provede u selu. Njegova sijeda glava i gusti brkovi pamte zlatno doba ovog kraja.
Pričao nam je da su Petrovići prvo selo, koje je u Crnoj Gori dobilo struju ’36. godine, a godinu dana kasnije i vodovod. Imali su fabriku, poštu, igranke koje su se održavale svake nedjelje, stotinak radnika pruge, 150 brojnih domaćinstava, seoski fudbalski klub ,,Zoru” od kojeg je gubio čak i fudbalski tim vojske iz Trebinja, prodavnice…
Sa željeznicom otišli i ljudi, tužno nam reče stari Savo.
,,Kad god sam putovao Ćirom, uvijek je neko pričao kako će se ta pruga ukinuti. To bi me svaki put ražalostilo, pa sam često sjedio u kupeu, lica prislonjena uz staklo prozora i mislio o tome kako će mi ti pejzaži nedostajati”- napisao je njegov drug iz klupe.
Voza više nema, ali ono što Petroviće još uvijek drži u životu i daje mu dobar puls jeste Crvena stijena, jedno od svjetski najznačajnijih staništa pračovjeka. Odmorismo pod žućkasto crvenim stijenama, koje su se nadvile nad liticom, kao da se spremaju da naprave lastu pravo u Bilećko jezero.
Seljani nam rekoše da je stara škola uz pomoć raznih donacija, renovirana i pretvorena u apartmane, a biće na raspolaganju arheolozima, koji dolaze iz čitavog svijeta. U drugom objektu stare škole, planira se otvaranje muzeja u kojem će biti izloženi eksponati iz pećine.
Na putu od centra sela do Crvene stijene svratismo do velelepnog manastira Kosijerevo. Podignut je davne 1321. kao zadužbina kralja Milutina Nemanjića, na lijevoj obali rijeke Trebišnjice.
Simpatična sestra Milenka, koja je došla da pomogne oko manastirskih poslova, povede nas u obilazak i reče nam da se u ovome tihom i relativno nepoznatom manastiru, nalazi stopalo apostola i jevanđeliste Luke. Rušili su ga i palili i Turci i Austrijanci, a prije pedesetak godina zbog izgradnje brane prenešen je na sadašnji lokalitet. Freske i ikone krase njegovu unutrašnjost, a okolinu s ljubavlju sređena trava, žbunići, lavanda, kamene klupe.
Vratismo se pokraj stare pruge uzanog kolosjeka, ostavljajući Petroviće da snivaju o nekim davnim, sretnim vremenima. Svirnusmo tri puta za pozdrav, zamišljajući da je naš maleni auto veseli parni vozić.
Hvala Stazama.me
Join the discussion