Priča s vrha Subre u noći punog Mjeseca: Čaj u iglou, bura i druženje

Planinarski klub “Subra” svake godine organizuje uspon na istoimeni vrh na Orjenu u noći februarskog “super-Mjeseca”. Ovaj predivni prizor je prava poslastica za sve ljubitelje prirode, avanture, planine i druženja.

“Noć punog Mjeseca na Subri” se održava u okviru Praznika Mimoze i okuplja planinare iz svih djelova bivše Jugoslavije. Ovim ljudima su priroda i njeni izazovi draži od TV-a i politike. Okupljanje u planinarskim domovima uz kuvano vino ne bi mijenjali za najskuplje restorane. Oni se druže ljepše, iskrenije i imaju više tema za razgovor. Pristupačni su, otvoreni i rado će vas primiti u društvo.

Jedan od njih je i Darko Drakulović, 32-godišnji građevinski inžinjer iz Podgorice. Avanturista koji svaki slobodan trenutak koristi za bijeg u prirodu, za Share Montenegro opisuje jedinstveno iskustvo noćnog noćnog penjanja na vrh Subra (1679 mnv).

“Dolazak u Planinarski dom Za Vratlom je bio u subotu oko 7h, okupljanje i druženje u planinarskom domu je trajalo do nekih 11h. Spavanje je bilo do 3h ujutro i spremanje za polazak na uspon u 3:45h”, priča on.

Za noćni uspon na Subru je potrebno-dereze za planinarenje, zatim cepin i čeona lampa. Bez te opreme, organizatori ne dozvoljavaju da iko kreće na uspon, kaže Darko.

Većina je savladala veoma zahtjevan uspon i izašla na vrh gdje ih je, nakon 2 i po sata planinarenja sačekao veličanstven prizor. Noć, planina i Mjesec u svom punom sjaju. Pogled koji i najiskusnijim planinarima oduzima dah.

“Poseban je to osjećaj. Penješ se i teško ti je, sve zavisi koliko je ko spreman. Ali kad se popneš na bilo koji vrh, sve prestaje. Bol, znoj i jak vjetar…ništa ti ne smeta”, opisuje Darko.

Na vrhu je bio napravljen iglo gdje je moglo stati oko 10-tak planinara. Tu ih je čekao i topli čaj. Zadržali su se oko pola sata.

“Nažalost, ove godine zbog jakog vjetra nismo mogli ostati duže. Prošle godine nam je vrijeme dozvolilo da budemo gore sat vremena, ali je bila magla i nismo imali ovakav pogled”, kaže Darko.

Zatim slijedi spuštanje nazad u Planinarski dom gdje ih je sačakao doručak. Nakon toga, pješačenje još nekih 40 minuta do automobila sa rancima koji su duplo teži u povratku. Niko se ne pita da li vrijedi. Vraćaju se kući punih baterija, spremni za novu radnu nedjelju.

Ako niste planinar, ovo vjerovatno ne možete razumjeti. A ako ste poslije ove priče bar na trenutak zamislili sebe na planinskom vrhu, u društvu sa ovim divnim ljudima, onda je pravo vrijeme da počnete.