Kulturno istorijsko bogatstvo Crne Gore ne nalazi se samo na primorju i sjeveru. Zanimljive legende, priče, utvrđenja i tvrđave krase i centralni dio, posebno dolinu Zete, koju vjekovima gordo čuva Spuška tvrđava.
Kako bi bolje upoznali ovaj, a i druge krajeve, Turističke organizacije Danilovgrada i Trebinja te Zajednica opština Albanije, kao i Opštine Danilovgrad i Lješ pokrenuli su projekat „Legends of the fortress“.
Share Montenegro sa zadovoljstvom pomaže u sjajnoj ideji, i to kako drugačije – do pričom.
Danas vam predstavljamo legendu o Janku i Mejrem koja se veže sa Spušku tvrđavu.
Naime, u staro vrijeme poznat je bio u ovim krajevima trgovac Janko, Janko Putnik, kako su ga zvali, koji je vodio trgovačke karavane preko ovih prostora do Dubrovnika, Trsta, Venecije, Beča i Carigrada.
Omilio se podgoričkim, spuškim i nikšićkim turcima, vodeći njihovu robu sigurno, tačno i uspješno, znajući gdje stati, kad i koga moliti ili potplatiti za prolaz i siguran put i dolazak do cilja.
Visok, mršav, crnokos, sa dječačkim očima, i isto takvim crtama lica, izazivao je već samom svojom pojavom čudne poglede mještana u mjestima kroz koje je prolazio, i uživao u milogledima njihovih žena širom zemljinog šara, kuda se kretao.
Spuška je tvrđava za njega cijelog života imala poseban značaj, jer ga je na neki način odredila. S toga je, i kad je trebalo i kad nije, zaustavljao karavane pod Glavicom, smišljajući razne izgovore da ostane sto duže.
Njega su ovdje stizala sjećanja, i njima je plaćao cijenu.
Sjećao se dječačkih dana, i dugih pješačenja od Crne strane do Spuza i zelene Zete, pored koje je uzivao, i u kojoj se kupao. Peo bi se tada do tvrđave – puštali su ga Turci, jer je bio dječak, i dugo sjedio i ćutao, uživajući u predivnom pogledu na Zetu, koja teče plodnom i pitomom ravnicom, gledajući ljude koji su u daljini obrađivali zemlju, sićušni kao mravi.
Ova ga je krasota smirivala, uljuljkivala, gradila u njemu neki mir i ljepotu, harmoniju, samo njegovu, suprotnu svemu što ga je okruživalo, surovoj stvarnosti, ljudima i nemaštini. Još tada se u njemu javila ideja da na svijetu postoji toliko ljepote koju treba vidjeti, pa se kasnije odluči da postane putnik, a karavane koji su išli po dalekim predjelima pronađe kao način da to ostvari.
On je bio siguran da ga je ovaj pogled izdvojio, i stalno mu se vraćao. Kad je kasnije, kao svjetski putnik, naučio italijansku rijec Belvedere, značiće za njega samo jedan pogled, ovaj sa Spuške glavice.
Ali, kada je u zrelom dobu, u predasima od putovanja, dolazio u Spuž, uvijek bi oživljavalo i još jedno sjecanje – sjećanje koje je htio zaboraviti, sjećanje na Mejrem.
U ono vrijeme kad iz dječaka raste momak, virio je iz radoznalosti ponekad sa spoljne strane i u tvrđavu. Jednom, tako, pogled mu je pao na mladu ženu, približno njegovih godina. Od tada je pažnju sve češće okretao ka tvrđavi, a ne vidiku koji se sa brda pružao, zbog kojeg je ranije dolazio.
Mejrem je bila ćerka hećima iz Plava, koga su ovdašnji Turci zbog dobroga glasa doveli u Spuž da ih vida. Dolazila bi u tvrđavu s ocem, kad bi je ovaj zbog posla pohodio. Vremenom, zapazi i ona Janka, i među njima se rodi ljubav.
Sve je bilo protiv njih, roditelji, status, vjera, sve, ali ljubav nije dozvoljavala granice. Oni su se krišom sastajali, donosio joj je Janko poklone iz bijelog svijeta, i pričao priče nestvarne o čudima Serenisime, Beča i Stambola, obećavajući da će ih jednoga dana zajedno vidjeti.
Ali, zabranjena ljubav nije dugo potrajala. Saznade za to njen otac, i već sljedeće nedjelje dođoše iz Plava njeni rodjaci, i povedoše je u rodni kraj, da se više nikad ne vrati.
Koliko je samo puta Janko obilazio Plav i okolinu tražeći je, ali je nije mogao naći. Dolazili su do njega razni glasovi, jedni su govorili da se udala bogato u Stambol, drugi da se ubrzo po povratku razboljela i umrla, ali nikad nije saznao tačnu istinu o njenoj sudbini, i na kraju, pomirio se sa tim da je više nikad neće vidjeti.
Nastavio je sa poslom i putovanjima, oduševljavajući se novim čudima svijeta, koliko je mogao, ali istovremeno i pateci, krišom od svih, što ih nikad nije Mejrem pokazao.
Ali karavane je zaustavljao i dalje podno Spuške tvrđave, i kad im tuda nije bio put, i peo se na Spušku glavicu, da bude sam sa svojim mislima, da se “pogledom dovede u red”, kako je govorio.
“O je li bilo takve ljubavi”, šaptao je tako sebi u brk Janko, pušeci i sjećajuci se.
A Jankovo prođe, ali Glavica Spuška ostade, da na nju u vjekovima koji slijede, do današnjeg dana, dolaze ljudi željni ljepote, da ih “pogled” promijeni, i da maštaju o prošlim, i nekim budućim ljubavima.
Više o projektu Legends of the fortress na linku ovdje.
Napomena: Sadržaj ovog teksta može se prenositi jedino uz linkovanje portala Share Montenegro
Join the discussion