Protekao je dugi niz milenijuma otkada je čovjek na ovim prostorima počeo svoju igru sa prirodom, istorijom, i samim sobom. I nikada nije bio sam, on sa tog malog parčeta zemlje priljubljene uz more i litice okolnih planina i brda, nego su mu dolazili i prolazili mnogi slavni putopisci, pjesnici, vojskovođe, a svi sa željom da na toj prastaroj ljepoti ostave djelić sebe i svoga tumačenja života…
Foto: Cloud Visual
Odavde iz Kotora, podno Lovćena, pogled nam začas odluta do poluostrva Vrmac u čijim je sjenovitim brdima smješteno prastaro naselje Stoliv. Vazdušnom linijom je jako blizu, a asfaltnim putem pored mora nekih osam kilometara, isto toliko ima i od Tivta, pa se iz oba grada može lako stići. Krivudavom cestom tik uz more, smjenjuju se mala romantična: Muo – staro ribarsko naselje, Prčanj – prvo izljetište bogatih Kotorana, pa Stoliv, prema kome naše noge treba da se penju.
Nastao je u XIV vijeku, kao naselje Kotorskog distrikta spominje se još 1326.(Vinea de Stolivo), a u Beču je 1767. verifikovan kao zasebna opština i zaveden u arhivske knjige.
Foto: TO Kotor
Nalazi se na oko dvije stotine metara nadmorske visine, na jako strmoj sjevernoj padini poluostrva Vrmac, naspram romantičnog i mirnog Perasta. Zajedno sa Donjim Stolivom broji oko petstotina stanovnika.
Karakteriše ga velika zbijenost kuća u nizovima, pa tako jedna skupina obično pripada jednoj porodici. Lako je uočljiva najstarija – matična zgrada, a onda dalje, sa narastanjem porodice rastao je i broj kuća u nizu. Redovno su postavljene na istom nivou, iste su visine i od istog materijala, što doprinosi da jedna takva grupacija čini skladnu arhitektonsku cjelinu, mada nije plod jednovremene gradnje.
Stanovništvo se bavilo pomorstvom i trgovinom, pa je čuveni stolivski buhač bio tražen na pijacama Trsta i Venecije.
Foto: Miro Marušić
U doba Mletačke Republike naselje je brojalo oko hiljadu i trista stanovnika. Takođe je imao četiri prodavnice, dva mlina za ulje i četiri pekare za hljeb. Svoje ime, pak, nosi po bogatim maslinjacima. Naime, svaki momak, da bi stekao pravo da se oženi, morao je da zasadi stotinu maslina (oliva). Ako za to nije imao dovoljno svoje zemlje, bio je dužan da iskrči potrebnu površinu u gustim kestenovim šumama.
Kreativna moć ljudske mašte izašla je odavno na jedna od mnogih Bokokotorskih vrata, i nastanila se da živi između onih katrakterističnih Stolivskih dimnjaka i vrhova kestenovog drveća, onog malog djelića svilenog neba i sjećanja na poznate majstore drvodeljskog zanata Ševelje, te Marinoviće koji su svoje umjeće izražavali u vještom kovanju gvožđa. Kažu da su i jedni i drugi bili pravi umjetnici u svojoj vještini. Isto tako kao i stolivski moreplovci koji donesoše prvi cvijet kamelije iz dalekog Japana krajem 18.v da krasi pročelja njihovih kamenih kuća. Ljubav i poštovanje prema ovom cvijeću su i obnovili Feštu kamelija. Završetak ove, sada već tradicionaln e manifestacije je Bal Kamelija, kada se kruniše i Dama bala.
Dok se automobili lagano provlače uskim ulicama u Donjem Stolivu, tik uz more, u Gornjem se to ne može ni zamisliti. Jako strmi teren je uticao da se naselje formira na nekoliko terasa na kojima su nizovi kuća. Između terasa provlače se krivudave ulice sa mnoštvom stepenica, što je uslovilo da Stoliv bude neprikosnoveno naselje pješaka.
Foto: Miro Marušić
Penjući se glavnom stepeničastom ulicom koja vodi parohijskoj crkvi i glavnom trgu, nametnuo mi se osećaj spokojstva, reda, čistoće, pristojnosti i pitomosti; ima nečega jako dirljivog u ovom malom i zatvorenom ambijentu krivudavih ulica i slikovite arhitekture grupica kuća koje su postavljene paralelno smjeru najjačeg vjetra – Bure, odoljevajući i štiteći jedna drugu od njenih najžešćih naleta.
Žućkasta svjetlost ispresijecana toplim sunčevim zracima pravila je šaru oštrih obrisa po popločanom trgu, obasjavala svu ljepotu starog zvonika crkve Sv. Ilije iz 1556. i nježno gladila zlatne ruke osamdesetjednogodišnjeg Boža Vujovića, koji više od pola vijeka, po porodičnoj tradiciji, svakodnevno ide iz Donjeg u Gornji Stoliv da na crkvenom zvoniku navije drevni sat, stariji od stotinu godina.
Foto: Miro Marušić
Petnaest minuta, koliko pješice treba od Donjeg do Gornjeg Stoliva, prenijeće nas oko dva mjeseca kroz prirodne cikluse i bar dva vijeka kroz istoriju. Dolje, u podnožju, pri samoj obali, ostade mlađe naselje, ruže i narcisi, dok nas je na gornjim terasama čekala ogromna šuma pitomog kestena, najveća na cijeloj Jadranskoj obali.
Na samom ulazu u Gornji Stoliv još se domaćinski držao prastari kesten, u čijem šupljem deblu se mogu smjestiti dva čovjeka. Tu su još nekoliko palmi sa ćubicama i odvažne kamelije prema kojima ovde postoji poseban kult ljubavi i uzgoja. Dakle, gdje god da se okreneš i gdje god da staneš naići ćeš na neku starinu, zato treba biti posebno pažljiv i obazriv da nikoga ne uznemirimo…
Foto: Miro Marušić
Dok sam sjedjela na malom kamenom zidu koji ograđuje trg ispred crkve, sjetih se riječi jedne stare gospođe iz Prčanja: “Umoči prst u more i povezan si sa cijelim svijetom.” Da, tako je to bilo u doba bijelih jedrenjaka i moćne Bokeljske mornarice. A onda su došli parobrodi i za stare zalivske vukove zatrubili početak kraja. Bogatstvo i stanovništvo se polako seli, najviše put Trsta i Venecije, a palate, katedrale i maslinjaci ostaju kao nijemi svjedoci kako su “ljudske ruke i um vječni ” i posle davno pomrlih majstora.
Na drugoj strani minijaturnog trga meketala je jedna koza. Ona je svjedok neke druge realnosti ali i borbe mještana da njihovo malo, prastaro naselje sačuva svoju estetcku i ambijentalnu posebnost, a da mu se istovremeno dade nešto namjenski novo: grad – hotel ili umjetnička kolonija.
Foto: Living in Montenegro
Na ovom mirnom i inspirativnom mjestu, gdje vrijeme baš nema neki veliki značaj, na svu sreću nema velikih hotela. To su uglavnom pansioni poput “Jadrana”, ili čuvene osamljene vile “Stoliv”. Svega se može nabaviti u brojnim malim dućanima, a dobro osvježenje uz odlične morske specijalitete može se dobiti u konobi Bore Mustura, takođe jednog od pregalaca za očuvanje autentičnosti ovog kraja.
Obišli smo još i nadaleko poznatu polikliniku “Vrmac”, specijalizovanu za plućne bolesti. Bog je, kažu, ovde bio jako darežljiv, kad im je podario: do nogu more, iznad glave Lovćen, a u sredini ljekoviti miris medonosnog bilja sa Vrmca. Ima registrovano 548 vrsta od kojih se prave mnogi tradicionalni lekovi. Upravo zato je čest gost ovih domaćina, u koje je imao veliko povjerenje, bio i Vladika crnogorski Petar II Petrović Njegoš.
Foto: Miro Marušić
Sumrak se brzo zgušnjavao dok sam u konobi zamišljala daleke vjekove iz kojih je jedna od najstarijih porodica Xiggy došla u ove krajeve 1396., sa Rodosa. Oni do danas imaju potomke i mnoga sjećanja na svoje sunarodnike koji su ostavili traga mnogo dalje od njihove Boke.
Koliko beskrajnih i raznolikih sjećanja se smjestilo u ovaj krajolik i njegove stanovnike: duboko zakopani životi njihovih predaka, razni osvajači i carevi, bogati trgovci i moreplovci, pjesnici i pustolovi, svi su htjeli da dožive magiju kada iz morske pučine izranja veliki srebrni mjesec, a danju im se pogled zadržavao na Markovom rtu i na dvorcu Zmajevića.
Sa najviše tačke terase kuće Martinovića u Dobroti, bokeljska zbijena naselja uz more izgledaju kao sunčev prsten koji sjaji u tamnoj noći. Ljepota Boke je vječna, pa je i ćutanje u noći sa pogledom na taj prsten, zaista svojevrsna obuzetost. Ali, svima zajednička spoznaja je neraskidiva veza sa ovim rajskim predjelom počela davno, davno…
Naslovna fotografija: Miro Marušić
Join the discussion