Dan je mirisao na sunce i maslačak, pomiješan sa mirisom snjegova, koji su se topili od miline, negdje visoko u planinama.
Put je krivudao ka sjeveru, zavijao kroz bukove šume, prolazio kraj pastelno zelenih livada, prošaranih grumenima behara, pa sve do rijeke jer svi putevi vode do rijeke. Ona je izvor života, ona je centar sela, ona je vječna ljubav zemlje, koja je uvijek željno upija. Kažu da čovjek nikad ne zagazi u istu rijeku dva puta, jer to nije ista rijeka niti je to isti čovjek.
Ono što ovu rijeku čini drugačijom je to što je ona Bijela. I zbilja, u svojoj žurbi i huku ona gubi plavetnilo i prostire svoju bjelinu, da bi se opet umirila i poprimila boju smaragda. Ironično je što na tako bijeloj rijeci, postoji crni mlin, koji se zove Crnjak. Pored njega grmi veličanstveni vodopad i lomi se niz klisuru. Predanje kaže, da su iz toga mlina gonili brašno za Moraču u periodu kada se gradio manastir.
Tada se Bijela, nazivala Crna. Kada su kaluđeri vidjeli brašno zapitali, su se odakle potiče? Dobivši odgovor „iz Crne!“, zagonetno su se nasmijali i rekli: „Bogami, ovo nije Crna no Bijela!“
Ljubazna porodica Dragnić nam je, pored tople dobrodošlice, pokazala i put do izvora Bijele. To skriveno mjesto između brda krije jedno oko iz kojeg izbija rijeka kao zemaljska suza, negdje iz skrivenih dubina. Zastale smo i bez izgovorene riječi upijale taj trenutak i miris, koji će nozdrve dobro upamtiti.
Vjetar je dirigovao svoju čarobnu numeru tek rascvjetalom drveću, kidajući mu latice i govoreći nam da krenemo put jednog mjesta gdje se nastanio mir već hiljadu ljeta. Zaputismo se ka drevnoj svetinji, manastiru Bijela. Kraj konaka, sjedjela je stara monahinja oko čijih nogu se pleo i preo mazni žuti mačak. Držala je u ruci pohabanu Bibliju, svojim starim prstima prevrtala izlijepljene stranice, tražeći da dotakne dobro poznatu molitvu, koju je skoro ritualno izgovarala.
Na vratima se pojavi njen sin, iguman Isaija, iz čije je pojave izvirala duhovnost. Stidljivo i skromno nam pokaza sve što je njegovim zalaganjem učinjeno za obnovu manastira koji 5. juna slavi hiljadu godina postojanja. Njegove ruke su izrezbarile drveni ikonostas, koji krasi unutrašnjost. Otac Isaija i njegova mati, žive u skladu sa prirodom i Bogom, čuvajući koze, slušajući žubor rijeke i gajeći spokoj i mir čije ”parče“ rado poklanjaju svakom posjetiocu.
Kada smo nahranile naše duše, uputismo se do zaboravljenih kuća, na čijim pragovima umjesto domaćina, stoje čuvarkuće da ih čuvaju za one koji će možda jednog dana navratiti do starih ognjišta.
Noć i studen su se polako uvlačile u Bijelu, te se krivudavim putem kroz bukove šume uputismo nazad, razmišljajući o riječima Moma Kapora: „Potrošismo dane i noći na putovanja koja nam je Bog dao. Najmanje smo se nagledali svojih zabačenih sela, bistrih reka i dubokih zelenih šuma, sve misleći da su tu, blizu, i da će se za njih uvek naći vremena. A, nije se našlo. Zavedeni svetskim čudima, zaboravismo na sebe i svoje poreklo.“
Join the discussion