Usnula varošica Boan u opštini Šavnik, raširenih ruku čeka putnika namjernika. Vijugava, prašnjava cesta nas dovede pravo u njen zagrljaj.
Zatekosmo mir koji su remetile samo ptice i glasovi veseljaka iz kafane. Uputismo smo se u razgledanje impresivne građevine, čuvenog hotela Boan. Tamo nas opet dočeka junak Novica. Njegova bista, zajedno sa bistom narodnog heroja Maša Jelića, kao da čuvaju hotel od zlonamjernika i ispitivački posmatraju put i prolaznike.
Tim putem, koji je nakada dovodio u selo goste iz Dalmacije, planinare i speleologe iz Francuske, muzičare iz Rumunije, djevojke sa Neretve, danas uglavnom samo protutnje automobili, kamioni i bajkeri. Rijetko ko zastane i zapita se odakle tu tolika i takva građevina i koju priču ima da ispriča?
Da može da priča, saznali bi kakve su se tu nekada održavale muzičke večeri, koji su se filmovi puštali u kino sali, možda i poneku anegdotu iz života radnika, koji su danju radili na izgradnji puta, a noću odmarali u hotelu svjetske klase.
I dok je osamdesetih hotel cvjetao i bujao, devedesete su ga ugasile. Možda se donekle time ugasila i ova nekada živahna opština, koja još uvijek pamti neko staro dobro vrijeme. Vrijeme u kojem je Boan bio pravi trgovački centar, u koji su se četvrtkom slivali ljudi iz okolnih sela, da potrguju u dućanima i razmijene priče u kafanama, da se u’vate u kolo, a samci sa nadom da će možda upravo toga četvrtka upoznati svoju srodnu dušu. Vrijeme kada su okolnim brdima miljeli ljudi, kao vrijedni mravi i sakupljali kleku, lincuru, šipurak, islandski lišaj.
Danas nekadašnja otkupna stanica, polako tone u zemlju, zovu i bršljan.
Od hotela, uputismo se do zgrade pošte, koja još uvijek željno čeka pisma iz grada za onih 5 – 6 kuća, koje stanovnici ne napuštaju ni zimi. Ali pisma niko više odavno ne šalje. Redovno stižu samo računi i penzija, za sada.
Putem, pored hotela, polako dođosmo do škole. Seoska škola uvijek ima više duše od gradske jer nju djeca više vole i paze. Nikada njezini zidovi nisu išarani, već ih brižno ukrašavaju radovi kreativnih đaka. Hol oblijepljen crtežima i poezijom. Okružena je sa nekoliko igrališta. Ona svakodnevno dočekuje dobrodošlicom u svijet znanja i druženja svega tridesetak đaka iz svih okolnih sela. No, svake godine ih je sve manje i manje.
Kraj škole nađosmo zarđale sanke, koje čekaju snjegove i male ljude, koji bi se sjurili niz padinu. Po dno puta, kao pečurke iz trave, virili su krovovi kuća, vremenom načete ambulante i jedine zgrade, koju su stanovnici zvali silos, a u kojoj su se nalazili stanovi prosvjetnih radnika.
Sadašnje nastavničko osoblje svakodnevno putuje, a u silosu se noću pali još samo jedna sijalica. Malo je i onih koji se pale ispred kuća. Mrak se polako uvlači u uličice ove varošice i čeka svanuće.
Čeka probijanje tunela do Kolašina, čeka neke toplije vjetrove da proćarlijaju kroz njega, čeka renoviranje hotela, čeka da opet zasija…
Hvala stazama.me
Join the discussion