Put u divljinu je jedini pravi put. Sa takvog putovanja se nikad ne vraćaš isti. Vraćaš se vukući kofere do vrha napunjene zadovoljstvom.
Vraćaš se snažniji i odvažniji, dok neki mali dio tebe podivlja i poželi da tumara međ’ brdima i leti nad pašnjacima. Put u divljinu uvijek vodi kroz šumu, a onda visoko u planine.
Ono što danas nazivamo divljinom, nekada smo nazivali katunima, a nas radoznalost povede zadivljalim stazama katuna Ponikvice i Javorak.
Priroda uvijek prepozna one kćeri i sinove, kojima želja za avanturom teče venama. Takve uvijek daruje raznim čarolijama , kao pravi roditelj.
Nas je priroda toga dana darivala bistrom izvorskom vodom, divljim jagodama i malinama, koje su se crvenile kao krv među zelenilom, kliktanjem orlova, geganjem jarebice sa podmlatkom.
Prostrani pašnjaci Ponikvica, okruženi gustom bukovom šumom, danas samuju. Čobana, koji su nekad oživljavali planinu, vraćajući joj sjaj, šireći pjesmu uz muziku čaktara, danas gotovo da nema. Tek ponegdje zamahne rep krave, tjerajući dosadne muve.
Krivudasmo od koliba do raskošnih vikendica u potrazi za čovjekom. Samo pronađosmo malog psa, željnog pažnje i igre, 4 krave i konjića, koji su radoznalo podizali glave uronjene u ukusnu planinsku travu. Počinusmo uz izvor Studenac sa pogledom koji je iščezavao u spletu neba i brda.
Vjetar je hučao, odagnavši vrelinu ljeta sa naših leđa i gurao nas dalje ,makadamskim putem do planinarskog doma Javorak.
Ova kućica, sagrađena ’85. godine, strpljivo čeka lovce, planinare i ljubitelje prirode, da im pruži toplinu doma. Zatekosmo niz metalnih kreveta prekrivenih prašnjavim dušecima, šporet, ognjište, metlu… Sve spremno za pravljenje nezaboravnog doživljaja i avanture.
Čitava unutrašnjost i spoljašnjost, bješe izrezbarena imenima, datumima, starim ljubavima, davnim uspomenama. Jedan zid urušen od vremena i snijegova, čeka popravku. Grane bukve joj maze limeni krov, praveći zastrašujući zvuk od kojeg pomislismo da se nalazimo u društvu kakve divlje životinje ili pak šumskog čudovišta, pa hitro utekosmo do drvenog stola i klupe, napravljenih u blizini na koji postavismo naš bogati ručak. Visoko u oblacima, tri orla su veličanstveno kružila , što bješe prizor od kojeg odmarahu oči.
Na putu nazad sretosmo ono što smo dugo tražile, čovjeka! Starina Božidar, koji na svojim plećima nosi okruglo 80 zima, kaže da izdiže ukupno 40 ljeta.
Nekad ih je bilo sila, a danas računica spala na 4 čeljadeta, 3 krave, 2 koze i 3 jareta. Čika Božidar nam reče, da se ne smijemo vrnut put Bršna, a da ne napijemo ledne vode sa izvora Trulo u Ponikvicama. Poslušasmo ga. Ležeći na toploj zemlji, zagledane u visoke bukove grane, slušajući samo klokotanje izvora, upijasmo divljinu i pokušasmo da prodremo u njenu suštinu.
A onda putnici ponovo krenuše na put , jer : ,, Putovanje nikad nema kraj. Samo putnici imaju kraj. A čak i oni mogu produžiti putovanje u sjećanju, u pamćenju, u pripovjedanju. Kraj jednog putovanja tek je početak drugog. Treba vidjeti ono što niste prvi put vidjeli, vidjeti ponovo ono što ste već vidjeli, vidjeti u proljeće ono što ste vidjeli ljeti, vidjeti noću ono što ste vidjeli danju, biti na suncu ondje gdje je ranije pala kiša, vidjeti usjeve kako bujaju, zreo plod, pomjeren kamen, sjenku koja ne bješe tamo prethodni put. Potrebno je vratiti se starim stopama da bismo ih ponovili, i da bismo ucrtali nove puteve pored njih. Potrebno je ponovo započeti putovanje. Uvijek. Putnik još jednom kreće na putovanje. ”
Join the discussion