Neki svjež, raspjevan, mirisni vjetar iznenada razbi vrele junske dane. Bješe tako poznata njegova simfonija koja je mamila u visine, širine, daljine… Opet nas sebi dozivahu planine i morale smo poći. Zaputismo se u novo nadmudrivanje sa lukavom planinom, Lukavicom.
Dočeka nas svojim zelenim ćilimima, prošaranim cvijećem u desetinama boja. Izvorom, do kojeg nam put pokazaše milioni bijelih leptirića, koji su izlijetali iz trave čuvši naše korake i tišinom u kojoj se čuo samo šum obrtanja propelera krnovskih vjetrenjača. Zapitasmo se kako naslikati riječima noći u kojima svijetla vjetrenjača zavodnički namigivahu zvjezdanim sazvežđima? Zagledasmo se u sjaj zvijezda, koje kao da su označile vrhove bregovima ili iscrtale mapu koja vodi u neki nepoznati svijet.
No, naša radoznalost poželje da zaviri šta se krije iza brda, da se popne na Gackove grede i prođe kroz čuveno Šuplje brdo kroz koje je Ivan-beg projavljivao brave. Da baci pogled niz katun u kojem se skuplja čuveni ovčji kajmak. Radoznalost ipak strpasmo u naš autić i umjesto na četiri noge, zaletjesmo se na četiri točka u taj katun, u Štirni do.
Ubrzo se veselo truckasmo putem, koji nadgledahu vjetrenjače sa obje strane, kao kakvi divovski čuvari planine. Uronismo u nestvarno zelene livade visokih trava, tu i tamo prošarane vrtovima krompira, kao nekim zakrpama. Pomislismo da mora da je tako u Irskoj ili možda Novom Zelandu, kada nas dočeka znak pored puta na kojem pisaše da ipak izgleda bijasmo u Francuskoj i to u Malom Parizu. Jedan gospodin, koji odmaraše u duštvu ispred kuće, reče da se to mjesto zove Mali Pariz jer imaju sve, vode, ublove, sniježnice, pećine pravi „prirodni ‘vližider“.
Do Štirnog dola se ipak moralo dalje, pravim crnogorskim putem od tucanog kamena, koji bježaše ispod točkova. Vidjesmo pravo lice Ostrvice, njene naslagane debele kamene ploče na koje se navukla trava i guste tamno zelene šume. Tu, u udolini između dva brda, od Gackovih greda, pa skoro do drobnjačkog sela Bijela, pružio se i raširio Štirni do.
Taman kada se zaputismo u obilazak katuna, oblaci koji i ne izgledahu naročito prijeteće, odvrnuše sve slavine i mi skoro da uletjesmo u vikendicu Svetlane Zorić. Ubrzo se kuvala kafa i rasprela priča. Njen sin Darko rado dolazi na planinu s majkom već nekoliko godina i brinu zajedno o stoci i kućnim ljubimcima, mačkama i jednom debelom, lijenom zecu. Rekoše nam da u Štirni do izdižu ne samo Zorići, već i Janjuševići, Šćepanovići, Dragnići i Kadići. Iskupi se i do 15-ak ljudi, a ima čak i četvoro djece u katunu, koji se svaki dan druže.
Čim kiša popusti pozdravismo se sa Zorićima i prošetasmo do izvora Korita, koji nikada ne presušuje. Nastavismo dalje, putem kroz šumu na čijem lišću i dalje svirahu nevidljive kapi kiše. U šumarcima se skrivahu ozidine kuća i koliba, koje izgledahu i bajkovito i tužno. Niz katun se pruža jedna duboka raspuklina, u stvari korito niz koje s proljeća zatutnji potok, ali koje taj dan bješe suvo. Kažu da tada sa svake strane počne da vri voda, a nekada davno je toliko umjela da nadođe da je bio doveden u pitanje i opstanak pojedinih koliba.
Čuveno je i mnogo puta opisivano gostoprimstvo u crnogorskim katunima, a srdačnost planinke je uzdignuta skoro do kulta. Takav doček nam priredi naša domaćica Sloba Janjušević.
Osjećasmo se kao da smo sa najrođenijim. Jedva da smo i ušle u kuću, kada se pred nama stvoriše suve čarape, a na stolu više đakonija nego što smo mogle probati. U vikendi se nije moglo naći ni zrnce prašine, a na vitrinu je vrijedna planinka naređala tegle i flaše domaćih džemova i sokova. Ona već godinama dolazi da pomogne bratu, koji svake godine izdiže oko 20.aprila, a vraća se u grad tek oko 1.decembra. On je i taj dan, kao i svaki drugi provodio negdje po planini za ovcama.
Pričaše nam Sloba kako je u katunu uvijek živo, da se svi druže, praktično da su ko jedna kuća. Nekada su se družili i sa Župljanima, koji su izdizali sa druge strane Gackovih greda na Lukavicu, pa su uveče išli po sjednika u kolibama. Sada kroz katun često nailaze stranci koje uvijek ugoste. Jednom su im bili Francuzi koje mora da je privukao onaj naziv Mali Pariz. Pariz ne nađoše, ali nađoše domaće proizvode i vrhunsko kisjelo mlijeko, koje su, neznaveni, pokušali namazati na hljeb. Dan prije su im došli u posjetu četvoro Bjelopoljaca, koji su u maju krenuli pješke u manastir Ostrog iz Bijelog Polja za dane Svetog Vasilija i dok su prolazili kroz Štirni do, zapane ih snijeg i uspiju se spasiti u njihovom mljekaru. Kada ih je Slobin brat Željo našao ugrijao ih je i nahranio, pa su dan prije nas došli sa darovima da im se zahvale.
Sloba nam se pohvali svojom besprekornom vikendom, uvuljanom među razgranato drveće i mljekarom odakle se svaki kilogram kajmaka i sira proda i prije nego se i ukupi. Reče da je moguće da se katun zove Štirni do, po biljci štiru. Štir je tokom rata bio vrlo cijenjen, kao i žućanica. Ko je ubrao štir, nije bio gladan.
Pokaza nam put do jedne pećine i isprati nas, pa pođosmo do dijela katuna u koji odavno zalaze samo čobani sa ovcama i psima. Vidjesmo oronule kolibe u kojima su hladne postelje i prazne kalice i u kojima se umjesto skorupa kupi paučina. Dođosmo do pećine za koju Legenda kaže da su nekada u njoj boravile vile, pa se zato i zove Vilina, a i jedno još mjesto dobi po njima ime, Vilin most. Iako u otvoru pećine bješe prijatno prohladno brzo je napustismo jer ili su vile davno otišle iz nje ili su dobile male šapice čiji tragovi bjehu svuda po njenom tlu.
Dok su se vile povlačile u neke vilinske zemlje ostavile su ne samo nazive, već i snopove svoje plave kose, koja tek skoro neprimjetno promaljaše iz trave ili su se negdje skrile po vrhovima Gackovih greda. Zadivljene planinama, osjetismo se tako male i bespomoćne pred tim gromadama koje ovdje gospodare.
,, Planine imaju svoje orlove, svoje čari, svoje vile; ravnice nemaju ništa : one su dosadne i vašim očima i vašim nogama. Svaki je brijeg, svojom ljepotom ili svojom strahotom drugačiji; ravnice su sve jednake. Brijegovi među kojima ste odrasli čine vam se da su vaši poznanici ili prijatelji ; kada idete pored njih, oni gledaju u vas, kad pjevate, kad jauknete, oni vam se jave; njihov eho pjeva sa vama, uzdiše sa vama. To su vaši drugovi koji se nikada ne mjenjaju. Stari narodi vjerovali su da bogovi žive samo na planinama. Kad je čovjek na planini čini mu se da je bliže nebu; osjeća se uzvišen, slobodan. ”
Hvala stazama.me
Join the discussion